Kao da si val ponesen burom,

u zagrljaj hrliš, čeka te stijena.

I dok me svojim nemirom budiš,

stijena u meni postaje žena.

 

Osjećam, drhtim, a moje tijelo

za dodirom sreće već dugo vapi.

U hladnu samoću sam usidrena,

a život kroz pukotine polako hlapi.

 

A ti me na svojim rukama ljuljaš

i mladost mi nova teče kroz vene.

Ponovo dišem, ponovo gorim

okićena vijencem od srebrne pjene.

 

Još uvijek ne znam je li to ljubav

ili u vjetru pjeva sloboda.

Beskrajno more je naša sudbina

al’ cvjeta kamen dok ljubi ga voda.