Sjetim se često jedne višnje male

Na nju se penjao kao od šale

Pružala mi ruke, topla i vedra

Ko mati kad prima dijete u njedra.

 

Rasla je s djecom kraj bistrog vrela

Ko vrh svijeta iznad starog sela,

Bila je drvo najboljeg roda

Plemenitog goda, čarobnog ploda.

 

I desilo se…slomio sam granu

Ostavio tu otvorenu ranu

Plačući negdje pobjegao samo

Nikada se nisam vratio tamo.

 

Zaraslo je sve na kiši i suncu

Ne znam dal’ je oprostila bjeguncu

Mnoge su kapi i na moj grad pale

Još krvari rana zbog višnje male.