Sjedim ispod drveta sasvim sama
već je sumrak i spušta se tama
osluškujem krošnjom šumore lišća
i k’o da na tren postaju žešća.

Sve jače vjetar granama njiše
kao da s njima sliku zrakom riše
htio bi fijukom nešto mi reći
i hujanje sve jače započe teći.

Ali ja riječi vjetra ne razumijem
samo mu se prkosno nasmijem
dok crni oblaci razliše se nebom
kiša se začu svojim teškim jambom.