Oči ti plamte nekim čudnim žarom
nepojamna čuvstva teku ko rijeka
uzaman išteš svojoj boli lijeka
nespokojna bugariš stazom starom.

U grudima ti lepeta kolibrić
nestašan, samoživ, sićušan, al’ plah
i s vremena na vrijeme izgubi dah
kao ulovljen u mrežu leptirić.

Svaka sjen u lik mili se pretvara
ne znaš je li stvarnost il’ fantazija
može biti da te um samo vara.

Opsjednuta stotinama vizija
dok nebo iznad tebe se zatvara
blijedo tijelo miris lijera ovija.