Pjesma zatočena u tvrđavi srca

U najdubljoj tamnici bezglasno stenje.

Gdje izgubljena lađa teret iskrca

Kad se more po surim hridima penje?

 

Umorni konjanici idu niz cestu

Pod teretom kopita pognu se trava.

Je li stih spreman niknuti na tom mjestu

Biti cvijet pregažen do zaborava?

 

Mjesečev trak preko pitome doline

Zove izmučenu dušu da tu legne

Ali neda nježni drhtaj violine

Zagrli me snažno i k’o omča stegne.

 

Previt ću rane zavojem od koralja

Usnama žene na grebenu tijela.

Pjesmo! Ljubavnice! Noćas si sve dalja

Bit će zapisano da me nisi htjela.