Naoštrila Zima zube

pa okolo prijeti svima.

Sve se kesi i škrguće

i što stigne grize njima.

 

Šumskim putem dovukla se

među gole, suhe grane,

a u granju izgubljeno

drhti jedno malo lane.

 

Kad ugleda plahe oči

čak i Zimi bude milo.

Iz leda joj srce skoči,

gdje se u hladnoći krilo.

 

Iz daljine zove Sunce

neka priđe malo bliže.

Uspinjuć’ se na vrhunce

ono sporo, jedva stiže.

 

Radoznalo lane malo

diglo glavu, Zimu gleda

ali njemu jedna želja

u grudima mira ne da.

 

Od mame je čulo priču

kako Zima sije snijeg,

pahulje k’o cvijeće niču

pa zabijele cijeli brijeg.

 

Raznježi se oštra Zima

i po džepu kopat stane

pa što god u njemu nađe,

porazbaca na sve strane.

 

Kao bijele vile male

sa oblaka koji plovi,

pahulje se rasipale,

radosno ih lane lovi.

 

Od igre se ugrijalo,

u očima iskre sjaje

ali nije lane znalo

Zima da još kratko traje.

 

A od velikog veselja

postalo je i njoj vruće

pa požuri, u odijelo

da se proljetno presvuče.