Kamena čipka obale

rasula se u zveckave oblutke,

pa ne znaš da li šapuće

more ili kamen,

dok u zelenim oblačcima

sunce miriše na smolu,

ditiramb cvrčaka na kadulju,

vjetar na kliktaj galeba,

a kad zanoći

sotovoče pjesma klape,

kalete u sanak ziba.

Sve je tako od vajkada,

kao i kuće,

u kojima su pradjedovi

uklesali život,

da im oluje ne bi

iščupale korijene.

A sve se mijenja,

otkad su umrla groblja.

Ne ječi više zadnja gruda zemlje

nad otvorenom rakom,

jer živi i umire se negdje drugdje,

bezimeno …

u iznajmljenoj zemlji.

Samo ljeti:

Zimmer frei – za sve što je nekoć bilo.