Zubato sunce zasjalo nebom

zima bez snijega pomalo steže

a ono uporno zrake širi

ali ne grije već malo reže.

 

O, kakve su prije zime bile,

prekrito bilo sve sn’jegom, ledom.

Ne možeš dohvatit preko druma

ništa do snijega svojim ‘gledom.

 

Sva djeca vani, igre u snijegu:

Sn’ješkovi, grude i staze kliske,

gumene čizmice, nogice mrzle

al’ vesele dječje čule se vriske.

 

Sada su igrice plejstešenom,

druženje prijateljsko imaginarno,

sanjka se i kliže mobitelom

i ništa nam više nije stvarno.

 

Pola je zime već skoro prošlo

al’ ona b’jela još uv’jek dr’jema,

malo hladnoće, zubatog sunca

a snijega niti za l’jek nema.

 

Niti su zime kakve su bile

a niti ljeta nam nisu ista,

nisu ni ljudi kakvi su bili,

nisu to bogme posla čista.