Večeras zapali prašnjave svijeće
duša čemerna, umorna od bola
žudi za plamom starih vremena
i zvijezdama sjajnim od staniola.



Izvadi stare društvene igre
peć naloži neka nas grije
poljubi me kao nekada davno
dok vjetar u granama vije.

Vrijeme nas kosi kao suho klasje
i kao da nismo u ovom životu
kao dva fenjera bez sjaja
zaboravljena na trošnome plotu.

Sanjamo neka vremena druga
ko dvije barke što usred mola
bez jedara svojih, bez pučine
sanjaju zvijezde od staniola.