Foto: Moon47

 

Zvona i jedna crkva stara

Visoko povrh, godine broje

Kada bi samo pričati stala

Ponekad! A sada stoje.

 

Počasna straža božanskoga svijeta

Mirno stoje ponosna stasa

Čekaju jesenji dan gospodnjega ljeta

Da zapjevaju iz sveg glasa.

 

Izgubljena posred kraškoga polja

Među brdima bez ijedne duše

Oronula im sjajna brončana boja

Jecaju starci bura kad zapuše.

 

Na zidu crta suncem oslikana

Čovjek na kraju ili samo njegova sjena

U mislima radost na svjetlost lijepih dana

Kada njihala ih sjajne mala ruka njena

 

Usamljen pjesnik u društvu zvona

Sjećanja naviru kao otkucaji sata

Sjajila su i pjevala kada smijala se ona

Na poljanama s ove strane nebeskih vrata.