Sjedim u tišini i promatram
ovo tmurno, sivo nebo
prepuno trudnih oblaka.
Gledam kao se kišne kapi slijevaju
niz obraz prozora.
Plače li Nebo?
Plaču li anđeli na nebu?
Plače li onaj tko nas je stvorio
zbog grijeha naših?
Plakao je Sin Njegov,
krvavim se znojem znojio,
trpio dok je bičevan bio,
i trnjem okrunjen .
S mukom je teški križ nosio-
grijehe naše na sebe stavio,
raspet, ranjavan bio…
Trpio je i oprostio.
Je li tada plakalo Nebo
Ili se je radovalo povratku Sina svoga?
Sin opet sjedi zdesna Oca Boga.
I gleda narod grešan svoj.
Plačeš li zbog nas, Bože moj ?

Plačeš li zbog: laži, gnjeva, misli i djela naših?

Prašina grijeha je na licima našim, kako da ju speremo, ako nam ti ne pomogneš?

Ruke su naše krvave, brišemo ih u bijele skute pravednosti tvoje, ispovjedamo se, oprost tražimo, a srljamo i dalje u bezdan.

Plačeš li, Kriste, bole li te grijesi  naši?