Svuda si u meni kao san bez jave
lijepa kao cvijeće naših milih njiva
na odlasku uvijek ja pognute glave
samo poželim da na tren si živa.

U tvome domu od sivoga mramora
leži tišina kao prašina, kao inje zlatno
u skromnoj ti sobi lišenoj žamora
stoji vrijeme neutješno kao mrtvo klatno.

Prolaze godine i godišnja doba
šareni me lampioni dozivaju, mame
i evo me opet tu kraj tvoga groba
u satima gluhim skrivenog sred tame.

I uvijek samo stojim bez riječi
što da ti kažem srno moja draga
lagali su nam da vrijeme rane liječi
i da ljubav može nestati bez traga.

Volim da sam tu, u tamnim noćima
uz tebe, u tihome vjetra šumu
znam da negdje sam u tvojim očima
kao ti što boraviš u mome umu.

Svuda si u meni kao san bez jave
lijepa kao cvijeće naših milih njiva
na odlasku uvijek ja pognute glave
samo poželim da na tren si živa.

Ivica Grgić "Dosanjana lira" Redak,20I3.