RASPLESANE SLIKE ABELA BRČIĆA

 

       

             Slikar u svom ateljeu                                                                                                                       .

 Ako vas put dovede na Korčulu, svakako posjetite galeriju slika i atelje akademskog slikara Abela Brčića. Ljubiteljima likovne umjetnosti njegovo ime nije nepoznato. Rođen je u Žrnovu 1956. godine. Diplomirao je na Pedagoškoj akademiji u Splitu 1978. u klasi profesora Ante Kaštelančića. Kao likovni pedagog radio je u korčulanskoj osnovnoj školi gdje je mnogim generacijama učenika pobuđivao ljubav prema slikarstvu, ali se i sam ostvario kao likovni umjetnik.

1986. postaje član njemačkog udruženja “Savez za slobodnu umjetnost” (Bund für freie angewandte Kunst) u Darmstadtu, a  2004. član Hrvatske udruge likovnih umjetnika – HULU. Prvu samostalnu izložbu imao je u Korčuli 1980. i od tada  izlaže na mnogim samostalnim i skupnim izložbama u domovini, Njemačkoj i Francuskoj. Skupno je izlagao s našim  najpoznatijim likovnim umjetnicima:  Vaskom Lipovcem, Zlatkom Pricom, Edom Murtićem, Antom Kaštelančićem, Emanuelom Vidovićem, Miljenkom Bengezom, Mersadom Berberom, Stipom Nobom,  Izvorom Orebom, Milanom Trencom…

Niz samostalnih  izložbi ostvario  je na rodnom otoku, u Dubrovniku, Zagrebu, Orebiću te u nekim njemačkim i francuskim gradovima.

Abel Brčić je vrlo plodan autor čija se ulja, akrili, pasteli  i akvareli nalaze u mnogim galerijama i privatnim zbirkama diljem svijeta.

                                                                                                                                            .

Zastanete li pred njegovom galerijom, slike će vas same privući u svoj veseli, bajkoviti, mediteranski svijet. Čak ako je jutro sivo, a vi zbog nečeg zabrinuti, primamit će vas  pomaknuta razigranost motiva i boja, kojima  komadići duše autorove žele trajno unijeti veselje u često monotonu i sivu svakodnevicu.

I nećete se začuditi ako poskočite, ako osjetite želju da zaplešete.

  

Slikar se smije pa mi povjerava da i on ponekad zapleše dok ih stvara, da prenosi ritam na sliku. Rado sluša glazbu dok slika i nerijetko vesele ritmove kojima  podiže raspoloženje. Njegov je ritam dinamičan, vedar, nadahnut i ne poštuje stereotipe. Pokreće se melodijom dobrog raspoloženja. Zato njegove slike izazivaju radost, misao da je život lijep i da ga vrijedi živjeti.

Stvara u trenutku nadahnuća. Ne treba mu skica, ne treba mu fotografija. Svoje motive on nosi u svom oku: mala primorska mjesta, lučice, privezane barke i more u svim njegovim mijenama. Stvara s veseljem pa to veselje slikama prenosi na svoju publiku, ma gdje se ona nalazila; na rodnom otoku, u nekoj svjetskoj galeriji ili privatnoj zbirci.

Kompoziciju u pravilu ne radi na temelju skice ili prethodnog razmišljanja.  Želi uhvatiti baš određeni trenutak inspiracije, jer zna da bi on već sljedećeg jutra bio posve drugačiji.  Kaže mi da ribar može  nastaviti plesti mrežu gdje je jučer stao, ali slikar mora jahati na valu svoje inspiracije, pa trajalo to i osam sati bez prestanka.  Slika stojeći, uglavnom na velikom formatu, jer tako ima  bolji pregled na cjelinu slike. Uživa u  gradnji te kompozicije, rasporedu masa, odnosu velikih i malih ploha, skupljenog i raspršenog, igre tamnijih i svijetlih ploha i detalja.

Iako u svakoj umjetnosti treba savladati i tajnu zanata, Abel Brčić je brzo napustio akademske recepture i oslobodio se u svim vidovima, u pogledu kompozicije, sjene, statike, proporcije, perspektive. I vidim, svojim umjetničkim okom on kreira kompozicije motiva svog podneblja, balansira boje, plohe, određuje dinamiku, udara ritam motivima koje dobro poznaje, uz koje je rastao i uz koje je srastao.

U određenju koloristike jednog slikara važnu ulogu igra njegovo djetinjstvo. Ako se svakim jutrom budiš okružen bojama neba i mora, vitkih, elegantnih čempresa, malih, kamenih kuća, ako nesvjesno upijaš zeleno listanje smokve i sve nijanse dozrijevanja grožđa, onda su te boje iskonski tvoje, onda su te nijanse dio tvoga oka. I kada velika kugla Sunca svake večeri potone u more, zazlati ga i zaljeska, onda to zlato i to ljeskanje postaje dio tvoje baštine.

Kao student Ante Kaštelančića, jednog od naših najvećih kolorista, Abel Brčić je  mogao osvijestiti izvorno bogatstvo mediteranskog kolorita koje on nosi u sebi. Brčićeve boje su svježe, žive, vedre, nježne. U njegovoj paleti nema crne boje. Nema tuge, maglom zastrtih pejzaža, razgradnje… Sve na slici diše bojom i veseli se životu.

 

S kakvim razigranim oduševljenjem slikar prilazi novoj slici, pokazuje običaj koji nije rijedak posljednjih godina njegova stvaranja. Dozvoljava svojim unučicama da šaraju po platnu „didinim bojama“. Te mrlje on ne briše, već ih koristi kao podlogu koja često određuje kolorit slike ili ih koristi kao valere koji probijaju kroz boju intenzivirajući igru boja i dojam razigranosti. Oni su jedan od razloga zašto na Brčićevim slikama sve pleše, sve se grli i veseli.

Brčićeve linije često su ravne, gotovo geometrijski određene, a ipak nema u tim linijama nikakve hladnoće ni strogosti. Naravno, ima i raznih vrsta linija.  Sklonost ravnoj liniji možemo opet potražiti u slikarovom djetinjstvu. Sin je žrnovskog klesara i prve linije vezane uz njegovo kasnije straralaštvo bile su ravne. Prve korake napravio je na kamenom pločniku čiji su geometrijski oblici kvadrata i pravokutnika ostali urezani u dječje oko. Ravnu, pravilnu liniju gledao je svakodnevno u očevom klesanju kamenja, uvijek pravilnih rubova, bez obzira radi li se o kamenim pragovima, kamenim okvirima prozora ili vrata ili jednostavno o kamenju koje klesar obrađuje za gradnju kuća. Ta ravna linija i pravilna ploha, ti kubusi, te kamene gromade predodredili su slikarov likovni izričaj. Ravno i uspravno. Kao čovjek koji se ne da lomiti, koji pošteno i pravo prolazi kroz život.

Povjerava mi kako je te iste pravilne oblike pronalazio u unutrašnjosti starih kuća. Znao bi zaviriti u interijer dalmatinske kuhinje, pomilovati okom komin, ognjište, staru komodu, ormar, mlinac za mljevenje kave, fotografije ukućana… Istina, portret ga nikada nije posebno zanimao, osim kao ploha slike, sastavni dio interijera.

Kako je iz rodne kuće žrnovsku kotlinu, a i Pelješki kanal gledao s visine, jer njegov zaseok Brdo, u sklopu Žrnova, je zaista na brdu, njegove su perspektive često one ptičje, one koje gledaju iz širokog rakursa. Kao da se oštro oko jastreba nadvilo nad dolinu pa motri svaki detalj svojim direktnim i perifernim vidom. Zato se slikar često služi duguljastim platnima na koja podastire horizontalne kompozicije pejzaža, maštovite arhitekture mjesta s motivima stepeništa, balkona, sulara, balatura, portuna, dimnjaka…

 

 

Plovi nad svojim motivima pa i gledatelja podiže visoko da mu pokaže kako je divan osjećaj letjeti iznad bajkovitih, pitomih pejzaža u kojem se kućice grle, barke odmaraju, a boje pjevaju.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Zabavlja ga misao da su mnogi kameni detalji nastali u klesarskim radionicama  njegovih predaka i da ih s njima povezuje neka iskonska veza.

Često se čini da su te kuće uronjene u more ili da iz mora izviru. Pored njih su male lučice, mandraći i barčice. Suše se mreže, ljudi šeću, osjeća se neki duševni mir i stalnost. Kao da je slika zastala u vremenu, ovjekovječena i neprolazna. I neobično gibljiva.

Ta gibljivost pretežno ravnih linija u velikoj mjeri proizlazi iz autorova shvaćanja svijeta. U toj rasplesanosti ima shvaćanja da kroz život moramo prolaziti s pjesmom, biti zahvalni na svemu lijepom što smo rođenjem dobili.

„Razloge te rasplesanosti sam spoznao. Ima ih nekoliko. Kako sam u mladosti plesao folklor, sudjelovao na Smotrama folklora u Zagrebu, nastupao ljeti zabavljajući turiste po hotelima od Hvara do Cavtata.“ Taj plesni momenat nije se izgubio. Kako je njegov kanal vrlo vjetrovit, a slikar voli jedrenje, njegovom su oku izloženi mnogi surferi i jedrilice koje ga strelimice presijecaju, a i more nikada ne miruje. Valovi su neprekidno u ritmu kretanja pa kada s pučine promatrate kuće, a barka se giba gore – dolje, onda vam se čini da cijeli kraj pleše.

.

Kad već govorimo o njegovim motivima, pokušavam u njegovim čempresima naći neku mračniju, možda podsvjesnu simboliku. Obično se sade uz groblja pa aludiram na čemprese na njegovim slikama. Slikar me odmah demantira. Njegovi su čempresi njemu ono što su Tinu jablani. Oni imaju polet jastreba, podsjećaju da je život lijep, pun i sočan i da ga treba uživati svim svojim osjetilima. Čempresi su  simbol njegovog Žrnova gdje su jako rasprostranjeni. Elegantni su poput žene lijepoga stasa, vertikala karaktera. Kad na maestralu zaplešu čempresi, slikar osjeća da je cijeli svijet zaplesao. Pleše more, plešu valovi, brda, kuće zagrljene kao klapa koja pjeva ili kolo koje igra. I slikar pleše dok slika, taj ritam i dinamiku unosi u kompoziciju.

Slike Abela Brčića nisu emocionalno hladne. Osjeća se prisutnost slikara u njima, osjeća se njegovo ushićenje ljepotom života, želja da nadahnućem pronikne u javu, u ono što je čini, u ono duboko što je skriva, u cjelokupni, bogati, začudni bitak koji treba ozariti dušu, napojiti je radošću, ushititi. Sve njegove brodice, kapele, bonace, svi njegovi fortunali, kamenjari, sutoni, sva svitanja žele ozariti dušu, ukazati na pitomu ljepotu postojanja.

.                                                                                              .

I u onom dobu godine kada barke miruju, nema tuge, nema raspadanja. Brižljivo su uređene, odmaraju se vedre, a uzdignuti jarboli spokojno čekaju plovidbu. Privlačne su njihove sočne boje i zanjihana deformacija i stilizacija oblika. Privlači oko promatrača svojim osebujnim kontrapunktom.

Poetski naboj njegovih ostvarenja je vidan. Njegova je sloboda slikanja čulna, prožeta emocijama, duboko zanesena, maštovita. Njegovo čisto poetsko nadahnuće nastoji povesti gledatelja stazom životnog veselja, dobrote i duhovne punoće. Njegove su slike ditirambi posvećeni radosti života, slavlju prirode i  univerzalnim ljudskim vrijednostima. Njegov kist slika poeziju krajolika, priča priču, slojevitu, snažnu, dojmljivu u njezinoj katarzičnoj ekspresivnosti i   stiliziranoj životnosti. Njegova boja gradi univerzalnu kompoziciju,  razrađenu, esencijalnu, domišljatu, upletenu u izričaj koji je uzbudljiv,  intenzivan, nadahnjujući.

 

Ni sitnice,  naizgled posve nevažne, nisu zanemarene. Njihovim  uključivanjem   intenzivira se vjerodostojnost zamišljaja.

 Danas Abel Brčić živi i stvara na svom otoku, Korčuli, gdje ima galeriju koju ljubitelji slika rado posjećuju.  Njegove slike putuju diljem svijeta, prenose radost stvaranja, vedrinu, optimizam i osobnost likovnog rukopisa svoga tvorca. Ljepota i životna vedrina su njegova misija, smisao koji prenosi i baštini, svrstava ga među autore koji nesumnjivo obogaćuju suvremeni hrvatski pejzažizam.

                         

   .

 

Zapisala Marija Juračić, prof.