Dragutinu Tadijanoviću (1905. – 2007.)

Sav tvoj život iznova se budi
s pjesmom ponovno se rađaš
i rasteš i blistaš kao šuma mlada
okupana suzama rose
u mirisno jutro.
Sunce sjajno zaogrnulo te
zlatnim plaštem
koracaš livadama zelenim,
poljima zrelim, preko mirnih voda
i pjevaš pjesmu Suncu:
„Vječan sam kao i ti, Sunce!“
U predvečerje uspravan, visok
stojiš na brijegu
i dugo u noć
u mrklu, toplu noć
osluškuješ mrmorenje vjetra
i „Visoka žuta žita“,
a tvoja srebrna silueta
poput jablana vitka
uzdigla se sve do zvijezda.