14 srpnja 2021
Autor: boba grljusic
Kategorija: Uncategorized
Prokazujem je lako s dvije riječi
nema je
/ljubavi/
to sažeto ne bi smjelo biti napor
ali
sve biva složeno nepojmljivo
kad riječi kanu u šutnju
tad ništa ne razaznajem
sem nevidnih ruku i marame
koja prekriva lice
djeleći me od svijeta
katarinab
Suzana Marić
Mihaela
14/07/2021 at 6:03 pm Permalink
Koliko ljudi živi tako odijeljeno od svijeta, čak i od onih do jučer bliskih. Kada riječ nestane, nestane sve lijepo uz nju vezano. Sjajna pjesma!
14/07/2021 at 6:06 pm Permalink
Bobo , divno te citati , uvijek ali danas si posebna !!! LP
15/07/2021 at 9:16 am Permalink
“…sve biva složeno nepojmljivo
kad riječi kanu u šutnju”
Želim ti lijep dan i šaljem pozdrav, draga Boba! ☺
17/07/2021 at 12:41 pm Permalink
Prepoznala si da biva odsutnom, separiranom, u trenutku najtežeg prokazuješ je nepostojećom (usuđujem se samostalno gradirati neizrečeno, ali meni vidljivo). Uvodim trostihom uprizoruješ ultimativnu ekspresiju očaja i uzaludnosti.
Tako istočena premisa ne bi trebala biti napor kad je činjenična, empirijski činjenična, da nema tih bremenitih riječi koje dokrajčuju tišinu čak i kada je ona u svom zenitu. Ali i ti i ja znamo da tišina nikad nije bila, nije i nikad neće biti naše ekspresivno sredstvo. Tvoja poezija dokaz je ništavosti tišine i njene matere šutnje, dokaz je postanka sviju i svega iz riječi i uvijek samo iz riječi.
A maramu koja prekriva tvoje lice biram kao svoj mrtvački pokrov. I ništa od nje neće mi biti milije.
Sad sve znaš.
Sve.
19/07/2021 at 9:21 am Permalink
Toliko su rekli prije mene da mogu samo dodati kako uživam, a ti znaš.