Kako si izdržala pitala si me Nikad nisam prestala biti tu i tamo između onog gdje jesam i onog gdje bih htjela bit prijetile su mi dubine i tma i misli se taložile čineći prepreku do dna priznavala sam kako ne umijem sa stvarnošću a sa snovima sam mogla sve živjeći tako u procjepu polako […]
Arhiva > boba grljusic
Putokazi
Naiđe tako neki dan poput kamena težak neumoljivo vukući ka dnu tad treba stati oslušnuti što tijelo ti šapuće čujno samo tebi sklopi oči jer ispod kapaka tu su putokazi do prave radosti
Neumitno
Boriti se protiv neopipljivog a tegobnog stalno ne umiju mi usta kad shvatim shvatim i prihvatim neumijeće u dubinu se svoju povlačim i snatrim
Iskanje
Kao da išteš napiši mi pjesmi o sreći Ili stih bar **** Nemoć sam zagubila sam riječi u dugom neizgovoru tužim potajno šutim sve ištem samo ono me nemuštu razumije šumi kapima dodiruje najavljuje proći ćemo ispod duge
Nepremostivo ili
Ono daleko i ovo blizu crno i bijelo mješajući se daje olovno sivo sapinje misli koje bi porodile riječ povlačim se u šutnju i osamu sputavam strah za večeru uzimam čokoladu i jabuku tek za kratko zaslađujem dan prije sna Iz inata
Sreća
Strepim nad ovim tinjajućim svjetlom dok ne ojača i otvori širom kapije dana propuštajući me da pratim vidljivu nit izbavljujući me od teške noći I ne pamtim više ni djelić teških sanja U susret mi dolazi poznato lice U očima ima mala sunašca U rukama pregršt bijelih tulipana Sreća
Mogu li ili već jesam
Mogu ti napisati stih Malo li je Ako se u njemu prepoznaš Pa težinu razlomiš U sitno i nebitno Pa olakšaš hod i disanje Možda me spomeneš U sebi zahvališ Ili se javiš i ozariš
Prepoznaj se
Čuvam te u svom srcu kao školjka svoj biser od južnih valova mora prepoznaj se a ako već jesi ne odgovaraj šutnjom
Jedna riječ
Zazibaš zrak neumoljiva htijenjem Nalazeći me u trenutku kad želim Odvojiti se od stvarnosti Tvoje nečujno meni čujno i jasno Tražiš dopiši me Stvarnost si ti Razvlačim već sročeno čineći mjesto Tebi jednoj Dopisujući te oplemenujem sebe
Mjesto na kojem se nalazi snaga
Dokona noć zaorala brazdu posred mora Sunce je prvom zrakom puni pretvarajući je u zlatnu jutro bremenito kliktajem galebova dok ih nečija ruka kruhom hrani jedan pogled na ljepotu oživljava zamrlo misli oslobađaju nevidljivom snagom tad činiš ono što nisi vjerovala da možeš
AnjaL
Marija
Aljoša
Suzana Marić