Noć me ispljunula crnu srećom na strani izlaska sunca čekam u sveobuhvatnoj tišini smijeh ili plač svejedno uvertira za preobražaj
Arhiva > boba grljusic
Neodgodivo
Moje su riječi samo jeka iza tvojih usana Zbijaš me u šutnju promjenilo se ništa nije bar da ne pamtim više neodgodivo nam se nameće žurimo noseći tračak topline na suprotne strane ne priznavajući kako više ne vjerujemo u čuda
Poželim
Omotam crveni šal čvršće oko vrata bura jača nikog ničeg više nema poželim šapni mi riječ onu što zna gdje će kapnuti i čuvati straha a onda šuti po volji raširi ruke dočekaj jeku mojih potpetica bar
Kako se ubija nježno
Odjednom znam kako se ubija nježno nije za sat proteklog nije za ne znam koliko je trebalo srcu pojmiti i prihvatiti i poravnati
Napetost /gluho uho/
Moje uho napeto isčekuje tvoju riječ s njom moju meni vrati biti ću ti budi zašto ne progovoriš cijelu noć ćemo probdjeti zoru ćemo razgovorom prosvanuti uho moje gluho za dan sasvim gluho će ostati
Nestajanje
Kroz vrt ko zvrk promice ljetni pljusak a za njim suncev trak zatreperi list pod kapljama i treperi treperi pa se sunovrati
U srcu pjesme
Pjeva li ptica drhtavih krila u stablu na vrhu planine slušaj je kao šum mora koje čuješ po sjećanju slišaj ga cvjeta miris što ispod zvijezda tek proklijava upijaj ga oboružaj se ljepotama galopom će te preteći i ne dotaknuti sjeta nedodirnuto ostat će sve u srcu pjesme
Cvijeće šećerne boje
Zbog prošlog vremena biva sjetna svjesna više ga nema na zapadnom balkonu presađuje sjecanje za kratko procvaju cvjetovi šecerne boje o njima mi priča onako usput a zna li kako i mene hrani srećom sestra moja
Ti ćeš znati
Tvojom blizinom daljinom mjerit ću svoj mir ili nemir ili tko zna već što ti ćeš preoznati to bezimeno
Marija