Spojiti rasute riječi jest igra same sa sobom naum je sačuvati nešto posebno No polako vratih pjesmi sve što joj pripada progovorih je naglas ispod neba priređujući malu svečanost za dušu
Arhiva > boba grljusic
Smijeh bivam
Sanjam plavo polje nezaboravka miris sićušnih cvjetova opija radost me plavi rastu u meni titraji ti nježni trnci zbog kojih opet se smijem smijeh bivam tako zahvaljujem onom tko me ljepotom dariva
Znam ono što on ne zna
Preostalo ništa nije od zidova i okvira u koji mi tijelo nije htjelo časovita tišina u kojoj vučica zloba brlog traži pretijesno je za nas obje ponos u njedrima skrivam dok činim iskorak u puninom pršteći od dana prvi sat čudno me gleda ranoranilac smiješim se znam ono što on ne zna
Kao biljeg od rođenja
Od usne te otisnuti ne mogu ne dopuštaš odustajem neka te tu nosit ću te jednakom lakoćom kao biljeg od rođenja
Južina
Južina Vrijeme je otužno vrijeme poteško odviše vlažno južno između dva dodira vjetra nemjerljivo kratko pretvara čovjeka u pjesnika
Glupost
Misao se nesuvisla javi traje i raste pokrene se i poput pijane noge u moju stvarnost bez srama staje i ostaje beskonačno nejasna domislim je hraneći tu gladnu ludost od nje se obranim
Imanje
Šake su nam bile pune nade od rođenja vrcali smo radost godinama umjesto meda košnice su bile na poljima imućnih zar
Glasija
Tamo mirujem sita onih koji slušaju a ne čuju u osami između plavetnila na vrhu moje Glasije čiji je rub sunovrat mene glasnu ište more valom ptica lepetom kamen mukom ne brini za nas od Glasije i sunovrata nemaj straha za nas
Ima me
Sve nevažne sitnice sumnje ii strahove propale nakane izvore ljutnje ispraćam lepršavim osmjesima priželjkujući tišinu
Lav
mirko1
Stanka
Tonka