Jačao sam nekada od tvojih

toplih i nježnih dodira,

zamršenih i pletenih

preko mojih,

sasvim delikatnim izgledima

da ćemo podnijeti sinonim

dušom u duši oblikovan,

iako

ljubav nam je, poput labirinta,

bila u jedinstvenoj percepciji

i tako elegantno rijetka

od božanstvenih zagrljaja,

kao valovi tekući

izlijevanih iz staza galaksija.

 *

Zaustavi moj dah uznemireni

i daj da udahnem te u istini,

u drhtavim mojim monolitima

utisnutih na ovim stranicama,

u somnolentnoj mi ravnoteži.

Ovdje, gdje očekivao sam povratak

gdje htjedoh da budemo upleteni

u našu vlastitu arhaičnu toplinu.

Ovdje sam živio svaki trenutak,

ljubeći izgubljene nježnosti,

dodirujući ti suptilnu tišinu.

 *

Zatrpavam svoje uzdahe

znajući da izvan si

mog neshvatljivog bića,

zazivajući i dalje sjećanje

na kretanje prstima

po tvojoj alabastrenoj koži,

ljubeći beskonačno svako joj područje.

 *

Ako ranjiv bio sam, ranjiv bio sam u tebi,

u tvojoj krvi preživjelih toplina,

gdje bespomoćno sam volio biti

 s našim rezonantnim dahom isprepleteni,

gdje postali smo neprimjetna plima

u našim zadrhtalim tijelima,

u našim dubokim osjećajima.

 *

 I voljela si, te vezane mi osjećaje

Izložene ispod sirovih mi rebara,

gdje širom otvoreno srce

kucalo je za tvoje svilene usne,

čežnjom da ponovo se utisnu u moje

čineći mi duši novo ekshumiranje.

 *

Neumoljivo moji snovi su pomaknuti,

šetajući koaksijalnim vibracijama

preko tvojih ružnih riječi i izdajama,

u zaslijepljenim valovima,

dok kretali smo ritmom prema zori

budućim pulsirajućim olujama,

osuđujući ljubav što tek se rodi.

 *

Poput Ichora, krv svira u mojim venama,

 šibajući sva kraljevstva

u suhim mi dlanovima,

al’ dati ću svaki svoj stih

za toplinu tvoje predivne enigme

što polako je tkala

transcendentalne šutnje,

prelijevajući se preko kostiju mi izmučenih,

a koljenima tlu suspendiranih.

 *

I pamtit ću te u čahuri svojoj,

iako su ožiljci još svježi po njoj,

jer od svilenih je izdanaka,

poput prekrasnih zviježđa stvorena.

Jer u vremenu bili smo prisutni,

odsjajem blijedog nam pepela

i naših dječjih čežnji u rapsodiji

snova, da bijela boja je bijela,

da milozvučna duša

nikada ozljede ne osjeti

od žalosti neutješnog srca,

jer mogli smo zaspati u nevinosti

iskrenog zagrljaja.

 *

I dok prostireš me svojim poljima

sramotno i introspektivno

suptilnim dodirima tuđinca,

ne shvaćajući, kolika

je u mojoj duši ljubav,

želiš prekriti svojim sjajem

svih osvijetljenih mi zvijezda,

što ukrašuju zajedničko noćno nebo

toplinom svoje jantarske svjetlosti,

udružuješ s nepoznatim svoju istinu

i za njegovu prisnost izdaješ moju.

I sve mogu oprostiti…

ali to ne opraštam nikomu.

*

Da, evo pijem absint iz svojih očiju,

oduševljen tvojim smaragdnim svjetlom,

u pretjerano opljačkanim porama

svih mojih čežnji za tobom.

Tvoj šaputavi splet samilosti

počivat će na sjeni od moje duše

i u svakom mi dahu bit će tvoje riječi

izrečene da stvore boli mojoj duši,

lomeći sve niti od preostalih niti

vezujućih između života i smrti

ali samo onih, prepune slabosti.

 *

Znaj, voljet ću te svojom tišinom

i skromnošću zraka koji dišem,

potaknut siluetama i vizijom

jednog sna dosanjanog obećanjem

 našim ezoteričnim „MI“,

jer vjerujem sigurnošću postojanja

sunca i mjeseca,

da smo ispreplitani, razvijani i

vječno ušiveni,

u mozaiku naših vremena.

 *

U plivajućim eonima i mi smo dahom

kušani na panjevima žalosti,

zajedno ležeći u snu besmrtnom

i njegovih prvobitnih nijansi.

Primaknuli smo baršunastom

se krilnom zagrljaju,

slušajući suptilno melodiju

duše, preko ledenih vjetrova

ljeskajući u svojim nježnim snovima.

 *

Tvoja Mizantropska ljepota

milosrdno me je milovala,

tada, kad si me usnama utoplila,

otkrivajući se kao božanstvena misterija

nježno uranjajući nas zajedničkim snovima.

Znaj da tkani smo u ljubavi

Ispod mesa i kosti

otpuštajući prazninu praznine

iz naših usamljenih duša,

tada, kad oči nam postaše crvene

od tamnocrvenog mjeseca,

ukrašenog zvjezdastom svjetlošću

otkivajući svih tjelesnih oluja

u prvom susreta sjajnih očiju.

 *

Ne brini za spaljivanje

ovih mojih raskoši

Vermilionskih zračenja što struje

mojim slomljenim venama,

jer ljubav moja trnjem se ne troši,

već čežnjom od iskrenih uzdaha

u bezvremenskim poljupcima

gdje zauvijek bit će zarobljeni

njihovoj božanstvenosti

naših amarantinskih noći.

 *

Zavjesa moje duše

podiže se u beskonačnoj tišini,

rezonirajući s mirnoćom budućih mi noći,

jer buditi ćeš se kao dijete

skriveno u svojoj katakombi

disekcijom mojega srca.

Ali postojat ću uvijek

u šaputanju vjetra

tvojim plitkim sferama,

gdje razbijene snovite boje,

predaju se sumornom zaboravu,

krsteći njime i našu prisutnost

za konačno zaustavljanje

svih mi misli šašavog uma

 i sanjivosti srca i duše,

gaseći svaki njihov žarni dah

u Eklipsirajuće tvoje istine.

 *

A sjećanje obložit ću

bogatstvom tvog nježnog bića,

noseći mu suštinu kao svoju,

poput umjetničkog djela

u svoj cjelini naše intimnosti,

kompletno i lijepo oblikovanu

mojim arhaičnim rukama u nježnosti,

što počivat’ će u stihovima

mojih nedosanjanih snova,

ali u kojima grijeh i duša

više nikada neće biti