Nema više onih ulica po kojima su koraci pjevali

Ostale su samo sjene,

i trag cipela u prašini što ne zna kuda ide

                    .

Na klupi kraj rijeke sjedi vrijeme — umorno,

naslanja se na vlastiti dah

Slušam ga kako šušti među lišćem,

kao starac koji priča priču

koju nitko više ne pamti do kraja

                           .

U vodi — moj odraz, razlomljen

Kao da se i ja dijelim između jučer i danas,

između onoga što sam bio

i onoga što sam morala postati da preživim

Tišina je gusta, ima okus metala i rose.

Pijem je polako,

kao vino koje grije samo pola srca

                     .

U meni se smjenjuju godišnja doba,

bez reda, bez pitanja.

Ponekad prođe ljeto kroz mene —

tvoje ime nosi na jeziku vjetra

                  .

Ponekad naleti jesen,

odnese sve što se nije imalo hrabrosti oprostiti

Noć me gleda kao žena koja sve zna,

ali ništa ne govori

               .

Znam taj pogled — to je pogled oprosta,

onaj koji dolazi kad više nije važno tko je kriv

Mjesec nad vodom — tanak,

kao rez na staklu stvarnosti

               .

Sve je toliko krhko da se bojim disati

Ipak, dišem

Jer čak i tuga zna biti živa kad je voliš pravilno

                           .

Ako me ikad potražiš,

naći ćeš me u zlatnom odsjaju,

u miru između dana i noći,

u dahu što prolazi kroz stabla i valove

                     .

Duša progovara svjetlom sada,

bez straha, bez bola, bez pitanja.

I sve što je nekada bilo teško,

postaje mir,

poput rijeke koja više ne nosi kamenje,

nego svjetlost

        .

I znam:

sve što smo izgubili,

sve što smo čekali,

svaka prazna čaša,

svaka izgubljena sjena —

sada sjaji kroz nas,

tiho,

nevidljivo,

ali stvarno