Gutaš, trpiš, gledaš, šutiš
i onda se nešto razbije u tebi.
U jednom trenutku shvatiš
da si sam i da te nitko ne razumije.
.

Okrećem se oko sebe…
Ta praznina nepripadanja zjapi
kao ponor pod nogama mojim.
Hvatam se za poneku riječ,
oblikujem nadu od mjehurića
koji nestaju pod dodirom.
.

Tko sam i što sam?
Svijet je pozornica na kojoj
glume oni željni tuđih snova,
koji su kopija bez osobnosti,
karikatura prolaznosti.
.

Ja sam iza zastora,
onaj tihi promatrač iz mračnog kutka.
Ja samo gledam: predstavu,
igre laži i obmane,
glumce koji žive svoju glumu,
dok im život tone u jal.
.

Zaplješćem na kraju
ne njima, već sebi,
jer sam izdržala do kraja
hineći da vjerujem u glumu.
Iza zastora, u tišini,
predstava se gleda drugim očima.
–

Tko razumije – shvatit će.
Tko sluša – čut će.
Tko želi – znat će.

Jer istina je začahurena i čeka svoj let.
.

Suzana Marić