Godine su nestale na izgužvanom papiru
nedorečenosti,
svih onih pjesama bez početka i kraja.
Vjetrovi sjećanja se skrivaju u borama
mog lica.
Ne. Ne zavaravaj se!
Nisu to bore sreće i smijeha!

Smijeh je odnio vjetar sa pješčanih dina
ne pronalazeći oazu
u smiraju života.

Još suze oči kišama jesenjim
i srce se maglom prekriva.
Zima mi je ledom srce okovala
jer ti si sigu u njega zabio.

Ja ne znam više voljeti
jer voljela sam nekada,
a sada mi ljubav trnje
u tijelo zabada,..
Krvarim iznutra i izvana

Boli me od udaranja valova
jer se izmaknuti nisam znala.
Boli me od nepravde.
Boli me od želje, za trunkom,
za onom zrakom svjetla
koja će nestati u sekundi.

Pišem ti, ali znam da pročitati nećeš
moju bol,
jer ta tinta je za tebe nevidljiva.
Pišem ti suzama
ispunjenim svim onim prešutjelim riječima
koje sam ostavila u nutrini duše.

Stavi papir iznad plamena
pa ćeš me možda pročitati
ili zapaliti da nestanem u pepelu.

Suzana Marić