Noć me nije pitala želim li izaći.

Samo me povukla za kaput

i izvela na ulice

gdje se svjetla pale

kao lažni oprosti.

            .

Grad je disao teško.

Mirisao je na vino koje se prolilo,

na znoj tijela što su se prekasno vratila kući,

na parfem žena

koje još nisu odlučile

hoće li biti voljene ili zaboravljene.

Baudelaire bi rekao:

„Ovdje ljepota hoda s raspadanjem pod ruku.“

                  .

Hodala sam polako,

kao netko tko zna

da se sudari događaju

kad žuriš.

Ispod mojih koraka

kamen je bio topao,

kao koža koja pamti

previše dodira.

              .

U izlogu sam vidjela svoj odraz.

Lice koje je znalo željeti.

Tijelo koje nije bilo nevino,

ali ni pokajničko.

Samo svjesno

da svaka strast

ima cijenu

i da se ona ne plaća novcem.

                  .

Sjetila sam se ruku

koje su me dodirivale

kao da žele posjedovati svijet

preko mene.

Usana koje su govorile „zauvijek“

dok su već mislile na odlazak.

U tom sjećanju

nije bilo bijesa.

Samo slatka gorčina

poput zadnjeg gutljaja vina.

                .

Na uglu je stajao muškarac

s pogledom koji zna previše.

Nije mi se obratio.

To je bio čin poštovanja.

Neke se tame

prepoznaju bez riječi.

             .

Ušla sam u bar

gdje stolovi ljiepe prste,

a tišina je glasnija od glazbe.

Naručila sam piće

koje peče.

Htjela sam osjetiti

gdje mi tijelo još reagira.

Živa sam,

rekla sam sebi,

i to je opasno stanje.

                 .

Grad me nije spasio.

Nije ni trebao.

Dovoljno je bilo

što mi nije lagao.

Što mi je pokazao

da se ljepota ne rađa u čistoći,

nego u hrabrosti

da pogledaš vlastitu sjenu

i ne okreneš glavu.

             .

Kad sam se vratila kući,

miris grada ostao je na meni.

Kao dokaz.

Kao grijeh bez kazne.

Kao istina

koja ne traži oprost.

          .

Legla sam bez molitve.

Bez plana.

Tijelo je znalo

da je preživjelo još jednu noć

u kojoj nije pobjeglo

od sebe.

      .

I to je bilo dovoljno.