Izašla sam iz stana

bez namjere da budem pametna.

Samo sam zaključala vrata

i krenula niz stepenice

koje uvijek škripe

kao da žele nešto reći

ali nemaju kome.

           .

Na ulici je netko raspravljao s kioskom,

netko s vlastitim životom,

a netko je samo čekao autobus

koji ionako kasni.

Grad je radio ono što gradovi rade:

pretvarao ljude u prolaznike.

          .

Kupila sam kruh.

Topao, običan,

bez filozofije.

Prodavačica mi je rekla

„izvolite“

kao da mi daje

nešto važno.

I bilo je važno.

Prévert bi to zapisao

bez velikog slova.

         .

Sjela sam na klupu

i jela kruh rukama.

Mrvice su padale

kao male pogreške

koje nitko neće ispravljati.

Gledala sam prolaznike

i shvatila da svi negdje idu

a rijetki znaju zašto.

                .

Tada je dan počeo tamniti

ne na nebu,

nego u meni.

Kruh je imao okus sjećanja.

Miris grada postao je gušći:

vino od sinoć,

dim,

znoj,

nečija prekasna ljubav.

                   .

Sjetila sam se

kako sam nekad voljela

kao da ulazim u požar

s uvjerenjem

da vatra zna biti nježna.

Kako sam miješala grijeh i nadu,

tijelo i opravdanje.

Baudelaire bi rekao:

„Ljepota uvijek nosi sjenu.“

                   .

Ulična ruža pala je s nečijeg buketa.

Crvena.

Ne dramatična.

Samo umorna.

Mirisala je na kraj večeri.

Podigla sam je

i ostavila na klupi.

Nisam je ponijela sa sobom.

Neke stvari se ne uzimaju —

one se priznaju.

           .

U tom trenutku

nisam bila sretna.

Ali nisam bila ni izgubljena.

Bila sam tu.

S kruhom u rukama.

S gradom koji ne obećava.

S tijelom koje zna

gdje prestaje laž.

        .

Vratila sam se kući

sporije nego što sam izašla.

Ne zato što sam se bojala,

nego zato što više nisam žurila

iz vlastitog života.

               .

I pomislila sam:

ako je ovo poezija,

onda je nastala

bez namjere,

bez publike,

točno ondje

gdje sam prestala

glumiti smisao.