Možda se nikada ne pronađem

među putnicima,

koji su proputovali život

i stigli do ulice bez križanja,

bez semafora, bez prevelikih brzina i buke,

bez neminovnog sudara tvoje i moje ruke,

bez nebeskih destinacija i emocija.

.

Možda nikada neću biti uhvaćen,

neću biti ni izgubljen kao NN

i žrtva sudbinskih racija.

Možda nikada neću biti tvoja

potpuno legitimna interpretacija

i javnosti poznata kreacija.

.

Možda neću moći ujutro ustati

i vlasnik trenutka postati…

Vlasnik jednosmjerne karte,

u prednjem desnom džepu,

tvog jesenjeg kaputa.

Možda neću moći pogledati prema boci

i odoliti otkotrljanome smijehu,

i na silu iščupanome čepu.

.

Možda…

.

Možda sve to neću moći,

ali jedno sigurno hoću.

.

Zatvorenih očiju,

trenutke kao ovaj

na nebeskom prostranstvu

ću udisati i upijati.

Do sebe,

do tebe,

do nas…,

s riječima ću

bez splava i čamca,

vješto doplivati.

.

Katkada ću svrhu tvoju i svrhu svoju,

stihovima svojim dopisivati.

I do sudnjega dana ako treba ,

zbog nas ću se sa

slijepim ulicama prepirati.

.

I preplivat ću svo izgubljeno vrijeme i strah.

I postat ću predivna nebeska pustinja,

pepeo,

i tvoj prah.