Kad se vratio u rodno selo, Luka je shvatio da se promijenilo sve – osim puta.

Put je još uvijek vodio do kuće u kojoj je odrastao.

Na klupi pred kućom sjedila je njegova majka. Nije rekla ništa.

Samo je pomaknula torbu da sjedne pokraj nje.

                           .

U dvorištu je još uvijek rasla trešnja. Pod njom je kao dijete učio voziti bicikl.

Sada je pod njom učio stajati.

„Mislio sam da moram otići da bih živio“, rekao je.

„A morao sam se vratiti da bih razumio.“

                  .

Majka se nasmiješila.

„Čovjek ide daleko da bi shvatio gdje pripada.“

Luka je prvi put osjetio da se ne mora nikuda žuriti.

Put je završio tamo gdje je počeo.

Kod kuće.