Sve te riječi: rabljene,
otrcane, istrošene, stotinu puta ponovljene, pohabane od čestog korištenja,
vise na mom tiramolu
između požutjelih stranica i korica životom nagriženih.
Slažem ih po nekom redu. Ne po bojama ili veličini, nego nekom mom vizualnom šablonu.
Možda ih ugledaš, pa ti se svide,
ali molim te, ne uzimaj ih!
Ne prisvajaj ih za sebe!
Ja sam ih slagala, ja sam ih objesila, pa neka krase tu moju prazninu između zidova: sadašnjosti i prošlosti, tuge i radosti, smijeha i plača.
Znaš, tuđa odjeća nije udobna, ne legne na tijelo kao tvoja,
pa tako i tuđe riječi ne legnu u tvoje pjesme.
Ogrni nagost svoju
riječima svojim, svojim mislima.
Neka budu: otrcane, bezbojne… Neka budu tvoje.
Kada prošećem ulicama tuđih stihova
i na prozoru ugledam zavjese tkane versima mojim, zaboli me duša.
Tuga me svlada i rado bih ih otkinula da mogu.
Znaj…
Svaka riječ, slovo…
Sve su to ukrasi kojima vezem svoje pjesme i koje ću prepoznati svuda i u svako doba.
Zato…
Ostavi moje riječi
neka vise na suncu na mom tiramolu.

Suzana Marić