Otvorena knjiga svjetla i soli

pod Omišem navečer zaspi

kao dijete pod neugaslim zvijezdama.

U zlatnom zaklonu od svih oluja

plava kolijevka noćnoga neba svijetli

poput rasutog jantara.

Kad padne noć,

san od srebra pod kamenim svjetionikom omiških snova

izgleda kao more iz nečijeg davnog sna.

Pisma vjetra bez adrese kruže iznad ušća, nečujne pjesme zadržavaju se nad vodom,

bijeli se tragovi neba brišu u letu i vraćaju u visinu.

Pod borovima zrak polako poprima okus svjetla,

večer diše kroz iglice i kamen.

U tišini ostaje trag posoljenoga vjetra

što prolazi kroz tamu zelenih krošnji.

Miris se spušta niz stijene Omiša

kao nevidljiva pjesma noći.

I dok plavetnilo zatvara posljednje svjetlo dana,

borovi i sol ostaju budni

nad usnulim kamenim gradom.

Cetina je zelena pjesma što se slijeva u plavetnilo,

tiho kraljevstvo svjetla gdje čarolija ne prestaje.

Na ušću polako ulazi u plavetnilo,

kao stara svjetlost što se vraća svome izvoru

Pod Omišem se dvije tišine dodiruju

i svjetlo sporije tone među valove.

Rijeka nosi tragove planina i kiša,

a more joj otvara svoja modra vrata.

Nad ušćem večer ostaje najduže budna,

dok se voda i plavetnilo stapaju

u jedno veliko disanje noći.

Nad Mirabelom večer polako sklapa kamena krila.

I noć se spušta na Omiš

kao tiha vatra među zvijezdama.

Nad gradom svijetli

kao posljednja zvijezda kamenoga neba.

Vjetar nosi stare glasove mora

kroz tamu borova i soli.

Nad Omišem Mirabela stoji

kao otvorena vrata između kamena i zvijezda.

Kad padne noć,

pod Mirabelom i tišina dobije svjetlo.

Pod Forticom večer razastire modra krila tišine,

i kamen nad gradom polako prima svjetlost zvijezda.

S njezinih zidina vjetar nosi tragove davnih bijelih sjena

kroz tamu borova i posoljene noći.

Fortica nad Omišem bdije

kao oganj uklesan u visinu.

Pod njon noć sporije diše,

a plavetnilo otvara svoja kamena vrata.

Kad utihnu posljednji glasovi vala,

Fortica još svijetli

nad snovima kamenoga grada.

Uz kamene kale glasovi polako pale noć,

a pjesma se zadržava među zidovima i svitlom.

Iz konoba izlazi tiho višeglasje

poput stare molitve nad usnulim gradom.

Pod Omišem se glasovi stapaju u jednu dušu,

dok mandoline drhte u rukama večeri.

Uz rivu pjesma ostaje budna

i kad se svjetla utope u plavetnilu noći.

I iznad svega tišina sluša

kako kamen pjeva kroz ljude.