Besciljno lutam praznim

Ulicama grada.

Tražim konačište izgubljenih

Htijenja.

Prate me crne sjene.

Zastajem.

Osluškujem.

Tišina.

Muk.

.

Vrtoglavica.

Posrćem.

Padam.

U crnilu morbidnosti,

Okružuju me crne utvare.

Prekrile su Mjesec,

Zvijezde, zamračile put.

              .

Nema izlaza.

Naviru iz rijeka,

Šipražja, močvarnog tla.

Okružuju me.

Zaposjedaju moje umorno

Tijelo.

„Mrtva sam“!

Glas u meni vrisne.

      .

Svjetlost.

Otvaram oči.

Nevidljivu ruka

Me hvata.

Svjetlosnim mačem

Ubija nemani.

Svojim dahom vraća mi

Izgubljenu energiju u

Moje tijelo.

     .

Podižem pogled.

Umjesto crnih sjena vidim

Dvije tužne vrbe zagrljene

Kraj umorne rijeke.

Plaču u samotnoj

Noći, otkinutih grana

Koje plutaju rijekom.

                .

Dobivam snagu. Idem im u susret,

Grlim njihove ranjene grane.

Suze same teku.

Besciljnost života.

U smrtnom hropcu

Dvije tužne vrbe

Nastavljaju život okružene

Zlokobnom tamom uz

vrisak umiranja.

        .

Misli mi grozničavo lete.

Ja moram živjeti.

Neću dozvoliti

Krvnicima da mi tamniče

Misli.

Pronaći ću svoje izvorište

Života, zdenac nove ljubavi.

Jutro je.

Sunčeve zrake su pokucale

Na prozor moje sobe.

Novi se rađao dan.

Bio je to samo san.