Priča je nastala na temelju legende o  lopudskoj sirotici, odnosno o tragičnoj ljubavi Marije i Ivana.
.

Ispred male, kamene kuće u uvali Šunj na otoku Lopudu šetale su dvije mlade djevojke. Razdraganost njihovih glasova i zvonak smijeh brujali su uvalom.

„Marijo, kada ti se vraćaju braća?“ pitala je svoju prijateljicu mala crnka, krupnih, znatiželjnih očiju.

„Bude li sve u redu s njihovom trgovinom, sutra“, odgovorila je lijepa brineta uperivši pogled svojih plavih očiju prema moru. „Veselim se, uvijek mi nešto lijepo donesu… A zašto me ti to pitaš? Hajde, Cvijeto, priznaj, koji ti se od njih najviše dopada?“ Pogledala je prijateljicu vragoljasto, a ova je samo poniknula pogledom i tajanstveno se nasmiješila.

Uto su začule neko zapomaganje. Dolazilo je s mora. Nisu bile sigurne poigrava li se to vjetar njihovim čulima ili stvarno zapomaže čovjek koji traži pomoć.

„Brzo, Cvijeto, potrčimo u barku. Netko je u nevolji“, povikala je Marija, zadigla skute i potrčala preko bijelog pijeska. Cvijeta ju je slijedila. Pogurale su barku u more i uskočile u nju. Veslale su prema zvuku glasa koji je postajao sve tiši, iznemogliji. Odjednom su ga ugledale. Čovjek se borio s valovima. Pokušavao je plivati, ali mu je već nedostajalo snage. Činilo se da je Marija u posljednjem trenutku uhvatila njegovu ruku.

Djevojke su stradalnika izvukle u barku. Bio je na rubu snaga, vidno iscrpljen. Zubi su mu cvokotali, a cijelo tijelo drhtalo. Djevojke nisu znale kako ga ugrijati. Cvijeta je veslala prema obali, a Marija mu je svukla mokru košulju i priljubila svoje tijelo uz njegovo. Krv u njihovim tijelima je strujala, grijala se, užarila i na kraju buknula. Rodila se ljubav.

„Marijo“, šaptao je Ivan. „Ivane“ , šaptala je Marija. Znali su da se tog trena među njima desio nešto jače od sudbine, veće od života. Znali su da su postali dvije polovice istoga tijela i istoga duha, isti kamičak svemira koji od sada njime zajedno putuje.

„Marijo, doći ću po tebe. Čekaj me“, govorio je Ivan,“ nas dvoje slomit ćemo sve predrasude ovog krutoga svijeta. Nitko ne može stati na put našoj ljubavi .“

U Mariji se javila bojazan: „Kako? Reci kako, Ivane? Zabranjena je ljubav između vlastelina i pučanke. O zašto se moja ljubav morala roditi kao vlastelin?“ Oči su joj bile pune suza, glas je jedva izlazio iz grla.

Marijina se bojazan obistinila. Kada je Ivanov otac čuo da mu sin želi oženiti pučanku, planuo je takvim gnjevom kakav Ivan još nije od njega doživio:

„Pučanku bi oženio“, grmio je,“ čiji si ti sin? Kraj onakve fine djevojke koju smo ti namijenili, tebi je pamet zamutila baš pučanka! Budi s njom, to ti ne branim, zadovolji svoje nagone, ali ženidba ne dolazi u obzir. Zar misliš da sam ja bio zaljubljen u tvoju majku kad sam je oženio? Nisam. Ali s vremenom…“ Sav se zajapurio, gutao riječi, rigao vatru.

„U redu, rekao je Ivan mirno,“ ako ne mogu imati Mariju, neću imati ni jednu drugu. Zaredit ću se. Pripasti ću crkvi. To mi ne možeš zabraniti.“

Tužan je bio sljedeći sastanak dvoje mladih. Ivan je objasnio Mariji što je učinio. Rekao joj je da su ga za kaznu  poslali u izolaciju na otočić svetog Andrije. Marija je plakala. Plakala je nad svojom sudbinom, nad sudbinom svijeta i njegovih predrasuda, a onda joj je sinula ideja:

„Ivane, ljubavi jedina. Plivat ću ja do tebe. Do tog otočića nema više od jednog kilometra. Plivala bih na kraj svijeta da trebam. Nitko nas neće rastaviti.“

Tako je Marija svake večeri plivala na otok svom dragome i svako se jutro vraćala.  Ivan bi joj kao putokaz svake večeri zapalio veliku vatru, kako bi Marija znala kamo plivati. Nisu mislili na sutra, na zimu koja dolazi. Predavali su se svojoj ljubavi. Bili su dvoje zaljubljene, razigrane, sretne djece, izgubljene od cijeloga svijeta.

Ali svijet njih nije ostavio na miru. Marijina su braća uočila da Marija nije onako okretna i živahna kao nekada, da je često pospana i umorna pa su je počela pratiti i uskoro su saznala istinu.

„Ona nas sramoti!“, povikao je Miho.

„Besramnica, “, složio se Dživo, a treći je brat samo potvrdno mahao glavom. Složili su se da se sramota koju im je priuštila njihova sestra ne smije doznati i najbolje bi bilo da tu sramotu sakrije more. Kada je te olujne noći Marija zagazila u more, braća su bila spremna. Iz jedne barke, kojoj su na vrhu motke zapalili vatru, usmjeravali su sirotu na otvoreno more dok nije iznemogla, posustala i prepustila se umiranju. Žrtvovali su sestru, jer su bili žrtve predrasuda i jer sami nisu doživjeli veliku, sudbonosnu ljubav.

Tri je noći Ivan tužan ček’o

Jaku vatru palio nad stijenom,

Konačno se smilovalo more

Mrtvu Maru donijelo sa pjenom.