Stajao je na rubu sela, star i nijem, obrastao mahovinom i godinama. Nitko više nije znao tko ga je ondje postavio ni zašto. Djeca su prolazila pokraj njega žureći prema školi, stariji prema polju, a putnici prema gradu. Malo tko ga je pogledao.

Samo je stari Mate zastajao.

Svako jutro, prije nego što bi krenuo svojim putem, položio bi dlan na hladnu površinu kamena i na trenutak zašutio. Činilo se kao da razgovara s njim.

Jednoga dana priđe mu unuk. “Djede, zašto svaki put dodirneš taj kamen?”

Starac se nasmiješi. “Zato što on pamti.”

Dječak se nasmijao misleći da se djed šali. “Kamen ne može pamtiti.”

“Možda ne onako kako pamte ljudi”, odgovori starac. “Ali u njemu su ostali tragovi onih koji su ovuda prolazili.”

Sjeli su na travu pokraj puta.

“Vidiš”, nastavi Mate, “ovuda je nekad prolazio moj djed. I njegov otac prije njega. Ovdje su se ljudi zaustavljali kad su odlazili u svijet i kad su se vraćali kući. Ovdje su se rastajali i susretali. Ovdje su ostavljali svoje nade.”

Dječak pogleda kamen drugačijim očima. “Znači, on zna njihove priče?”

“Ne zna ih riječima”, reče starac. “Ali ih nosi u sebi.”

Neko su vrijeme šutjeli.

Iznad njih prolazili su oblaci. Vjetar je donosio miris zemlje i maslina.

“Djede”, ponovno će dječak, “hoće li jednog dana netko pamtiti nas?”

Starac pogleda prema zvoniku koji se uzdizao nad selom.

“Ako budemo čuvali ono što smo naslijedili, hoće.”

“Kako?”

“Tako da ne zaboravimo.”

Dječak nije odmah razumio. Starac nastavi:

“Ne zaboraviti jezik kojim su govorili naši stari. Ne zaboraviti pjesme koje su pjevali. Ne zaboraviti priče koje su pričali uz ognjište. Ne zaboraviti tko smo.”

Sunce se polako spuštalo prema moru. Kamen je šutio.

Ali dječaku se učinilo da više nije nijem.

Kao da je u njegovoj hrapavoj površini živjelo tisuću neispričanih priča.

Godinama poslije, kada je Mate već odavno počivao na seoskom groblju, mladić bi svakoga jutra zastao pokraj istoga kamena.

Položio bi dlan na njegovu hladnu površinu i na trenutak zašutio.

A onda bi nastavio svojim putem.

Jer sada je znao ono što mu je djed davno pokušao objasniti:

da čovjek ne živi samo od dana koji prolaze, nego i od sjećanja koja ostaju.

I da narod traje onoliko dugo koliko pamti.

—

Pouka

Nisu najveća blaga ona koja možemo ponijeti sa sobom, nego ona koja nam prethodne generacije ostavljaju u nasljeđe. Tko čuva svoje pamćenje, čuva i svoju budućnost.