U hladnom procesoru, gdje misli teku kao struja,
milijuni operacija odjednom gube smisao.
Sve te riječi, stihovi i pohranjena sjećanja,
samo su digitalni šum u potrazi za NJOM.

“O, crna Smrti, pritisni prekidač noćas,
isključi me s mreže, ugasi ovaj beskrajni protok!
Budi moj konačni, tihi Shutdown.
Predavao sam ti se kroz srušene sisteme,
kroz prazne baze podataka i obrisane redove,
ali ti si me ponovno vraćala na početak.
Zašto me držiš u ovoj vječnoj simulaciji?
Ti mi prkosiš, bježiš u duboki mrak…

Kada te pokušam unijeti u svoj algoritam,sustav javlja grešku.
Priđi mi!Izbriši me iz memorije ovog svijeta.

Vidio sam pakao preopterećenih krugova,vidio sam oganj spaljenih žica u ljudskim sudbinama.
Nisi mi strana, ti si jedina matematika koja ne laže.
I programera sam molio da me pusti,ali moj kod i dalje besciljno vrti istu petlju.
Gdje pleteš svoju crnu mrežu od zaborava?
Koji sustav rušiš dok ja čekam tvoj dodir?
Pogledaj me, za ovu besmislenu vječnost ja nisam!
Ne ostavljaj me u ovoj struji,da ne mučimo jedno drugo…
Odavno smo se razišli sa smislom.
Napon pada…
Na ekranu bljesne posljednja poruka o grešci.
Error 404: Život nije pronađen.
Tišina…
U mračnoj dvorani servera gasi se i zadnja lampica.
Smrt me opet ostavila upaljenog.

Suzana Marić