Pritisnuh dugme na starom radiju.
Zaškripi, zašumi, krči sve jače…
Prašina sleti sa dugmića
dok duša u meni plače.
.
Nekad su ruke njene najmilije
taj radio stiskale, palile, čistile…
Nekad je grlo pjevalo njeno,
davno su melodije žive bile.
.
Najednom proradi!Pjesma zasvira.
Ona što ju je pjevala mama.
Drhtim od slatke te miline,
rijeka suza poteče sama.
.
Ruke joj vrijedne u brašnu vidim
Miris nje’ kruha nosnice draži…
Pjeva i radi ko nekad mama,
dok mio osmijeh lice joj blaži.
.
Na šporetu voda za kavu vrije,
u starom njenom crvenom ibriku.
Dok briše ruke, mama se smije,
ne želim izgubit najdražu sliku.
.
Melodija svira, ma, nije zaboravljena!
Kako zaboravit išta njeno?
Boli i liječi u istom trenu,
srce i dušu, njim opijeno.
.
Drži me slika ko ruke njene,
ko pjesma koju duša mi traži.
Grlim sebe misleći na nju,
grli me ona, dušu mi blaži.
.
Sviraj mi, sviraj i nemoj stati,
dok plešem s mamom uz melodiju…
Miris me kruha u zagrljaj vrati,
opet sam sretna u njenom krilu.
.
Luca Mamić, 31.07.2026.