Zbirka Davorke Mušice „Hej, samo da ti kažem“ sastoji se od 8 autobiografskih priča koje imaju nevjerojatno čvrstu potku, bilo da pripovijedaju o New Yorku, zagrebačkim kavanama, obiteljskim traumama ili o odnosu prema životinjama. Ona savršeno zaokružuje životnu filozofiju autorice: prihvaćanje vlastitih nesavršenosti uz neprekidno slavljenje ljubavi prema svijetu koji nas okružuje. Sve ispričane priče imaju autentičan, topao glas, osmišljen balans između smijeha i suza, duboku proživljenost i onaj rijetki dar da kroz naizgled male, osobne crtice ispričaju univerzalne istine o ljudskoj naravi, gradovima, vremenu i ljubavi.

Prva priča „New York, New York“ je pravi slatkiš ta književne sladokusce. Ima izuzetan ritam, sjajnu atmosferu i onaj prepoznatljivi, šarmantni ton zrelog sjećanja koje s laganom ironijom i nostalgijom gleda na mladenačke dane. Stilski je izvrsno postavljena – struktura u kojoj se s ljetne, skrivene plaže na Jadranu (gdje se slušaju lokalne “babe”) preko Briona i susreta s profesorom skače u prošlost, u New York 1987. godine, funkcionira savršeno. Taj prijelaz preko “moždanih ladica” daje priči filmsku fluidnost. Vrhunac priče predstavlja anegdota o Danijelovoj „američkoj avanturi“. Scena u kojoj on ostaje gol, nasapunan na hodniku luksuznog hotela, s krpom za pod kojom skriva ponos, napisana je s fantastičnim smislom za komičan tajming. Kontrast između elitnog New Yorka (Waldorf Astoria) i balkanskog snalaženja (mitom protiv policije) je urnebesan. Motiv “u povjerenju” koji se provlači kroz priču, dobro se zatvara na kraju kada Danielova teta priča obiteljsku, cenzuriranu verziju o “drskoj crnkinji u redu za disko”. To je sjajan prikaz ljudske prirode i načina na koji se rađaju urbane legende. U priči je dočaran i kulturološki kontrast između Amerike i Jugoslavije onog vremena – siječanj 1987. godine – rijetkih Diners kartica, blještavila Pete avenije i kontrasta s tadašnjim jugoslavenskim prilikama (mijenjanje imena ulica, uvođenje sef-vrata u stanove) daju priči povijesnu težinu.

Ovo je iznimno topla, inteligentna i duhovita autobiografska crtica (ili kratka priča) koja ima glavu i rep. Nosi u sebi onaj rijetki miks nostalgije za mladošću i čistog, nepatvorenog humora. Autorica ima sjajan osjećaj za detalje i detaljnu karakterizaciju likova u samo nekoliko rečenica.

Dok su tekstovi ostalih priča donosili život  fabulom i likovima, priča “Zavist” ogoljuje samu autoricu. Ovo je hrabar, zreo i filozofski intoniran tekst, gotovo esej,  koji secira ljudsku narav, ali i donosi potresne, intimne detalje iz osobnog života autorice. Najmoćniji trenuci u ovom eseju – priči nisu opće definicije zavisti, već konkretne, proživljene crtice koje autorica koristi kako bi ilustrirala svoje teze:

-Mit o “snažnoj ženi” izvrstan je i duboko potresan odlomak u kojem se ruši površna slika o njoj kao osobi “kojoj sve ide lako”. Trenuci u kojima se, tijekom teške bolesti, povlači u kut i u tišini guta kemoterapiju, pružaju čitatelju uvid u njezinu stvarnu, ranjivu ljudskost. Taj kontrast između vanjske fasade i unutarnje borbe napisan je s kirurškom iskrenošću.

–Otkriće toksičnosti u fotografijama predstavlja detalj o tome kako naknadno, analizirajući stare fotografije, primjećuje da je sustavno “isijecana iz kadra” izuzetno je vizualna i plastična ilustracija tihe, pasivno-agresivne zavisti.

Tekst ima izvrsnu emotivnu arhitekturu. Počinje analitički (definicije i poslovice), prolazi kroz fazu razočaranja u ljude i spoznaje da se uspjeh nikome ne oprašta, a završava u katarzi – u tišini, prirodi i čistoj ljubavi.

Tranzicija prema kraju, gdje se fokus s ljudske zlobe prebacuje na vjernost životinja (uspomena na starog psa i prisutnost male pudle), donosi prijeko potreban topao smiraj. Rečenica o ljudima koji “spavaju sami u svojim srcima” jer propuštaju takvu ljubav, prava je poetska minijatura.

Ovaj tekst pokazuje visoku razinu emotivne inteligencije i autorske zrelosti. Autorica ne piše s pozicije žrtve, već s pozicije pobjednika koji je, usprkos svemu, zadržao sposobnost da se “veseli novom danu i suncu koje se probija kroz grane”.

Naslov “Te slatke male nakaze” sažima autoričinu sposobnost da o ozbiljnim i emotivnim temama piše bez patetike, s prepoznatljivim autoironičnim odmakom. Najbolji dijelovi njezina opusa uvijek su oni u kojima je potpuno, gotovo ogoljeno iskrena. Priznanje da se njezina humanost lomi na paucima koje izbacuje kroz prozor (kupujući “skupu ulaznicu za Raj”) i mravima koje na kraju uništava sprejem je urnebesno. Time priča izbjegava zamku dosadne moralizacije i postaje bliska svakom čitatelju koji se ikada borio s istom grižnjom savjesti.

Scena s majmunima koji kradu skupocjeni alat u Tanzaniji i onima koji haraju autobusom u Serengetiju unosi filmsku živost. No apsolutni trijumf tog dijela je rečenica o majmunici Judy koja postaje Trešnjevčanka, zbog koje “punica mora van”. To je čisti, britki humor koji izvrsno razbija ozbiljnije tonove.

Uvođenje tate i njegovih avantura iz Indije i Afrike daje priči nevjerojatnu širinu i dinamiku. Kontrast humoru s majmunima i šišmišima je iznimno dirljiv i bolan pasus o koker-španijelki.

Sve što je to biće tada trebalo bio je topli zagrljaj i nježno tepanje na uho. Iznevjerili smo našu Jolly Double Brandy.

Ova rečenica pogađa ravno u srce. Svaki vlasnik koji je izgubio ljubimca prepoznat će taj specifičan osjećaj krivnje, čak i kada se radilo o najboljoj namjeri (skupa klinika u Sloveniji). Spominjanje knjige “Sve o Josephine” na plaži služi kao sjajan književni mehanizam za procesuiranje tuge. Taj prijelaz s tuge na novu radost (trenutna četverokilašica) daje priči prirodan, životni ritam.

Toplo preporučujem čitanje ove knjige!

Marija Juračić