I
Iscrpljen od misli i kratkih koraka,
Sa vidom koji se od svjetla oprašta,
Posrćem i tražim put do parka,
Da razbijene grudi odmorim,
I odbjeglu snagu ponovo vratim.

II
Dok jesen zubatom vjetrinom,
Šiba mi lice, pa kukavna sudi,
Teškom koraku i starosti mojoj,
A godine k’o suho lišće sapliće.

III
U meni od tuge i rana sve zamrlo,
Hladnoća okovala iznemoglo tijelo.
A pogled k’o da hitre noge ima,
Od susreta u stranu bježi
Da me niko ne prepozna i ne tješi.

IV
Nekada sam, baš s ovoga mjesta,
Krišom u bijele kose gledao,
I šešire što do pola čela tonu,
Dok bradom i rukama štap čuvaju.

V
Evo, i vrijeme je promijenilo boje,
Na granama lišće požutjelo,
Kao slike iz prašnjave ladice stare.
Možda se jutros nebo nije umilo,
Ili su krive ove naočari suzne?

VI
Dok jesen zubatom vjetrinom,
Šiba mi lice, pa kukavna sudi,
Teškom koraku i starosti mojoj,
A godine k’o suho lišće sapliće.

VII
O, pamtilo moje, pusto i očajno,
Da li sam vrata zaključao?
Ili se vjetrina u sobu uselila,
Mir i tišinu s ognjišta protjerala.

VIII
Ma neka su vrata ostala otvorena,
Sad nemoćne noge presudu pišu.
Ma neka vjetrina uspomene miješa,
Sad sjenka i odjek mirno uzdišu.

IX
Dok jesen zubatom vjetrinom,
Šiba mi lice, pa kukavna sudi,
Teškom koraku i starosti mojoj,
A godine k’o suho lišće sapliće.