Ivana Brlić-Mažuranić pokazala je koliko simboličke dubine može ponijeti običan svijet kada priroda, dom, ognjište i put postanu više od prostora. U takvu čitanju i najmanja stvar poprima gotovo mitsko značenje.

Kruh tada više nije samo hrana, nego znači: čekam te. Svjetlo na prozoru govori: još imaš kamo doći, a ključ poručuje: još pripadaš.

A ugašeno svjetlo možda je najkraća priča o kraju jedne nade.

Zato velika književnost ne mora govoriti samo o velikim događajima. Katkad cijela povijest jednoga čovjeka stane u prizor starca pred vratima koja njegov ključ više ne otvara. Tada čitatelj shvaća da ne čita samo o njemu nego i o sebi, jer svatko nosi neki svoj ključ.