Glas ti doplovi prvim strujanjem vjetra,

prigušen,

kratak poput daha,

napravi sitan rez sjećanjima

donoseći još uvijek,

poglavlja bez tvojih odgovora,

a toliko skupismo godina

         .

Sigurno vidiš,

opet su procvjetali irisi i perunike

i da, opet kasnim sa košnjom,

sve zbog onog samoniklog,

izgledom krhkog, plavog cvijeta

kojem dom je, u našem dvorištu

jedini uspravan, pozdravlja me,

iznikao za  moje kratkotrajne

dolaske i odlaske

           .

Melankolija

razdire tišinom praznog gnijezda,

osluškuje, proviruje

niti sama ne znam kada krene,

isprva tiha, suspregne dah,

a onda iz čista mira zamagli vjeđama,

zavijori težinom

neizrecivog

nedostajanja