Gdje je žubor što je uspavljivao djecu?
Gdje su staze što su vodile do vode?
Gdje su ruke što su se u njoj umivale?
Gdje je smijeh što je odzvanjao obalom?

Sve je šutnja. Sve je prah.
I zemlja puca. I srce žedno Boga.

Pita kamen. Pita vjetar.
Pita duša u noći:
_Hoće li opet teći?_

Vrati nam, Gospodine, vode žive.
Da korito opet pjeva.
Da dijete opet plićak gazi boso.
Da vrba opet pletenice u vodi kupa.
Da nam vode opet pjesmu nose
I sve tuge plodne ravnice.

Da magla zapleše u haljini bijeloj
I velom svojim prekrije joj vale.

Kamo ste nestale, žile kucavice?
Kamo je nestao krvotok ravnice?

Ali ja vjerujem.
Da korito još čeka.
Da kamen pamti vodu.
Da kiša još zna put.

Vrati nam, Gospodine, vode žive.
Da magla opet pleše.
Da dijete opet gazi boso.
I da zemlja prestane plakati.

SUZANA MARIĆ