Nisi se vratio.
Prag je već pamtio
tuđa stopala,
a smokva više nije pitala more
gdje si.

Majka je čuvala kruh
i bijelu maramu nade.
Pod maslinom
čekala te do jeseni,
do Božića,
do tišine.

Poslije nije brojila dane,
nego zvona:
za rođenje,
za odlazak,
za ono posljednje.

Kad si se vratio,
more te prepoznalo,
kamen također.
Samo nje nije bilo.
Na prozoru je cvjetala
tuđa pelargonija,
a dijete učilo
prvu riječ ljubavi.

U ruci ključ,
u srcu kuća —
ni jedno više
nije pripadalo drugome.
Najdublje je prognan
onaj komu nema tko reći:
— Kasniš,
ali uđi.

Spustio si čelo na kamen.
Nisi plakao očima —
zaplakala su ramena,
ruke,
i tišina između riječi.

Ključ si ostavio
pod maslinom.
Ujutro je iz zemlje
niknula zelena grančica —
zemlja, more
ili ljubav
koja je napokon oprostila.

Masline su šumjele:
nije najteže ostati bez puta,
nego vratiti se
kad više nema ruke
da ti otvori vrata.