Grad je u predvečerje mirovao. Topla jesen čekala je smiraj. Turisti su već odavno otputovali i ljudi se polako vraćaju u svakodnevicu. Volim  dane mira i tišine. Volim more kada samo za mene pjeva valjajući kamenčiće po plitkom dnu uz obalu. Uzmem kamenčić pomilujem njegovu snagu, osušim more s njega i vratim ga ponovo moru. Igrala sam se tako u polutami kutka na još toplom kamenu, stopala umočenih u tamnomodro more. Misli su putovale tamo iza Velebita. Morao si, znam da si  morao otići tako brzo, zbog mira kojim prijevaru pokrivaš. Ponavljam tu noć mislima. Došao si kao vladar, kao kapetan siguran u plovidbu. Prišao  tiho, pogled je bio i pozdrav i zov, i želja, i strast. Uplovila sam u tvoje sidrište. Omotale su me ruke kao mreža ribarska. Što si mislio? Zadržati me tako zauvijek.  To  zauvijek trajalo je jednu noć. Slani poljupci prosipali su se mojim licem, usne su bile hrid na kojoj si sigurnost pristanka tražio. Dodiri naših tijela sve su govorili,  želja je bila veća od bilo kojeg pitanja. Pličina pješčanog spruda, mekša od kreveta, zibanje mora i ritam tijela koja dubine druge traže. Još te utrobom osjećam, slatkim trenucima nutarnjeg podrhtavanja. Ne nije mi hladno, samo ostani tako. Pozvah te nježno ući, vulkan strasti danima je erupciju čekao. Topla, slana, mokra, predala sam ti sebe do kraja. Istom čežnjom, ritmom savršenog ljubavnika, ispunjavao si me kao brod svoj vez, dok nas je more zibalo ili smo mi ritmom zibali more. Željela sam te više, željela sam biti zastava tvog jarbola, šapnuh to tiho, osmjehom si prihvatio. Povjetarac me dočekao, pratio sve dok ne podigoh zastavu do kraja na savršenom jarbolu. Vrisak prolomi noć, negdje se uznemiri galeb, ostadosmo tako usidreni dugo u noć.