Od 16. XII. 2025. do 18. I. 2026. godine u umjetničkom paviljonu “Juraj Šporer” u Opatiji održava se izložba pobjednika Mandraća 2025. godine, tradicionalne međunarodne likovne manifestacije koja se već 38. put održala u malom turističkom opatijskom naselju Volosko. Pobjedu su osvojili: Antonija Celin, Igor Delić, Barbara Cetina, Andrea Dujmešić Kopić, Lea Labrović i Ivica Matić. Izložbu je otvorio kulturolog i direktor Festivala Opatije Ernie Gigante Dešković, a likovni kritičar i esejist Milan Bešlić podsjetio je mnogobrojnu publiku na desetljeća plodnog slikarskog stvaranja Mandraća.

Od mnogih dojmljivih slika s ove izložbe izdvojila bih tri. Usku, uzdužnu sliku grada Antonije Celin čije su vedre vizure posložene upravo onako kako ih doživljavam penjući se od mora do svoje kuće na Novoj cesti. Slika iznad slike, slika na slici.

Druga je slika Igora Delića, neveliki akril koja predstavlja tamni grad, a koja ima neobičnu moć privlačenja da ti se u jednom trenutku učini kako te slika uvlači u svoju nutrinu.

Pored treće slike sam u prvom svom razgledavanju jednostavno prošla ne primjećujući je. A onda sam je ugledala. Zaustavila me u pokretu. Malena, siva, kućica bez prozora, izgubljena u maglovitom nepostojećem pejzažu, ali njezin dimnjak naznačuje da se ognjište još može upaliti, da nije sve netragom nestalo. Sliku je naslikala Lea Labrović.

Tekst je napisala: Marija Juračić

Pročitaj cijelu poeziju

Želim dotaknuti tvoje srce,

srcem svojim, dušom svom,

želim da se onako iskreno,

osjećam tvojom…

            .

Da zaplivam u tvojim očima,

i pogledom svojim zavedem te polako,

da mirisom svoje ljubavi,

uđem u dušu tvoju lako.

                 .

Pruži mi ruku da je dotaknem svojom,

da te povedem putevima sreće,

na mjesto gdje nas bol,

nikad pronaći neće.

            .

Uz tebe se osjećam ženom,

samo ti me uzdižeš poljupcima svojim,

dok putujem oblacima života,

osjećam da postojim, da volim.

                      .

Dok plešemo valcer ove noći,

zagrljeni u oazi nježnih dodira,

lebdimo tiho, zaneseno, bez riječi,

daleko, sve do svemira.

                    .

Gledam ja tebe, ti gledaš mene,

pogledima govorimo jedno drugom sve,

ljubav naša do zvijezda nas vodi,

tu riječi nisu ni potrebne.

Pročitaj cijelu poeziju

Kažu , tamo negdje postojiš
i svijet u krasno bojiš.
Zato ti evo pišem i ja
u nadi da ćeš čuti.
Kažu , ti sve čuješ.
Pa , čuj me djede Božičnjače!
.

Kao prvo
Molim te za mir u svijetu!
Spasi molim te cijelu planetu!
Da nema mržnje, krvi ni rata
Da ne ide suludo brat na brata
Gladi da nema , ni beskućnika
Svuda da vlada divna slika.
Zdravlje da vlada!
Zdravlje da bude!
Podijeli zdravlje baš za sve ljude!
Prirodu smiri , klimu popravi
Kažu, majstor si za sve baš pravi.
Pomozi molim , jako hitno!
Sve mi je ovo tako bitno.
.

I još nešto… molim te samo
Nevažno eto što se ne znamo
Vrati mi molim mamu moju
sa plavih nebeskih visina.
Tako mi silno ona treba!
Stalno gledam put Neba!
Vrati ju, molim djede Božičnjače!
Poslušaj dijete koje plače!
.

Kažu, tamo negdje postojiš
i cijeli svijet voliš.
Pa te iskreno molim s tog
Usliši molitve djeteta svog!
Kažu da svi smo tvoja djeca!
Poslušaj dušu koja jeca!
Hvala ti unaprijed!
Puno ti hvala!
Tako mi pričati
mama je dala.
Ljubim te i grlim
Usliši me!
Još ovog trena!
Još ove zime!
Hvala od srca!
Hvala ti djede!
Ljubim ti te tvoje kose sijede .
.

P.S.
Ne moraš mi nositi slatkiše
Usliši ovo što duša piše!
Znaš… hladno je!
Snijega je puno
Požuri s toga
Obuci duplo runo!
Ljubi te dječja duša puno!

Pročitaj cijelu poeziju

Svaki dan nekamo juriš,
Uvijek si u trku, žuriš,
Da radiš, ja to znam,
Ali ne vidiš da sam sam.
.

Kada ti želim nešto reći
Uvijek je važniji netko treći,
Da imaš obaveze, ja to znam,
Ali ne vidiš da sam sam.
.

Ujutro me ne budiš više,
Kada te zovem, ti kažeš:”Tiše!”
Da novac nam treba, ja to znam,
Ali ne vidiš da sam sam.
.

Kad večer dođe, tebi se spava
Ili te od svega boli glava…
Umorna si, ja to znam,
Ali ja sam usamljen, bez tebe sam.
–

Fali mi tvoja topla ruka,
Utjeha kada mi je muka
I kada me nešto jako boli…
Mama, budi tu i samo me voli!
.

Meni su dovoljne tvoje ruke dvije
Lice tvoje, da mi se nasmije
I da mi kažeš ko nekad, molim te:
“Sunašce moje, volim te !”
.

Suzana Marić

Pročitaj cijelu poeziju

Posvećeno Nadi Bunić            

Crtež: Marija Juračić

.

Na sunčan dan kad more biser vije,

i tiho šumi val o hrid što sniva,

u duši mojoj tvoja slika klije,

k’o da je ljubav vječna, pra-drevna, živa

                          .

U polutami sobe gdje miris mije,

moja se mis’o k tebi nježno slijeva;

i neka me svijet i vrijeme dijele svuda—

u tvom sam pogledu našla svoga čuda

***

Pročitaj cijelu poeziju

One vječno sumorne,
smrtne kapke korote.

Tek zamijenilo je
grumenje zemlje.

Eh, odnio te, bistri ujače
– žal bolesti neizlječive..

Za tobom ostaje
jaram tragedije..

Neke davne uspomene –
desetljeća krvi magične.

Da, voljela sam slušati tvoje
-mistične priče i proricanje..

Futurističke, apokaliptične,
ali i zasvagda zapamćene..

Znanjem ovjekovječene,
genima usko povezane..

Nedostajat ćeš za sve
nadolazeće događaje..

A Bog sebi izabire dobre –
nesvakidašnje i plemenite.

Zaklopi suhonjave ruke –
došao je tren popudbine.

Usmjeri tok duše svoje –
moje te srce prepoznaje.

* Lorena Galeta *
dvanaesta zbirka

Pročitaj cijelu poeziju