Pročitaj cijelu poeziju

Razdvojenih putanja,
koračamo unatraške.

Jedini, molila sam te
da ne ubijaš ljubav u
mojoj unutrašnjosti…

Sedam te mjeseci;
nisam vidjela, niti –
(na)čula tvoje misli.

Što je to, naspram
više od šest godina
kako sam ti znala –
svaki pokret tijela?!

Znam da si se olako
pokušao opravdati…

Smanjenom
ubrojivošću.

Nedovoljnom-
adaptiranošću.

Još se sjećam…

Koliko ti je Adamova
jabučica podrhtavala
u epizodama bunila…

Alkohol je postao
-bitna supstanca.

Nisi mogao obuzdati
svoju kvarnu narav s
ozloglašenom ćudi…

Posvema bahato,
bez empatičnosti.

Išao si osorno
kroz mladost…

Vodeći se linijom
-manjeg otpora…

Arogantno šuteći;
o svim prevarama.

Gledajući pored
sebe, ženu koja-
toliko vene i pati.

Rugao si se njenoj
-golemoj kalvariji..

Nisi mario za one
neizbrojene suze..

Nijedna te nikada
– nije dotaknula…

Sve dok se nisu
pretvorile u sige.

Apatične apokalipse te
unezvjerene žalopojke.

Ali zaboravio si
jedno obećanje.

Ako ja tonem –
povlačim i tebe.

Razdvojenih putanja,
koračamo unatraške.

Pročitaj cijelu poeziju

Ostani snažna kakva jesi,

sreća će te pronaći na pravoj adresi,

ako danas stigla nije,

ne brini…stići će, kasnije ili prije.

                        .

Ne budi tužna ako nije danas tvoj dan,

život je takav da nema plan,

iznenadi nas kad ne očekujemo to,

zato samo smireno i strpljivo.

                     .

Vidjet ćeš…nijedni oblaci vječni nisu,

sunce je negdje iza njih, blizu,

i kad se malo pomaknu u stranu,

sunce će osigurati svjetlost tvom danu.

Pročitaj cijelu poeziju

Nakon tmurnih dana u životu

kojih je bio popriličan broj,

zaslužujem malo sreće

da mi spjeva koju notu.

              .

Da me pjesmom jutro budi

za doručak med ponudi.

Da me prene iz drijemeža

da sam gdje su dobri ljudi.

          .

Da mi smijehom vedri dane,

da zaliječi stare rane.

Da mi  rosom kupa lice,

da snovima  u san  stane.

                  .

Zaslužujem sretna biti,

cijelu sebe sreći dati,

sretnom dušom zaplesati.
.

Za to tako malo treba,

tek komadić plavog neba.

Pročitaj cijelu poeziju

Spoznavao sam,

ne vjerujuć’.

Kako zeleno,

postaje sivo.

Kako lijepo,

postaje ružno.

Kako vlažno,

postaje suho.

Kako čvrsto,

postaje krto.

Kako veliko,

postaje malo,

A raskošno – smežurano.

                ,

Svjedočio sam nipodaštavajućoj metamorfozi.

Trijumfu katabolizma i regresije.

Simulakrumu iščezavanja i gorčine.

                         .

Skeleti u formama posrnulih koralja su postali koncept smrtnog izričaja.

Uobrazilja je evoluirala u stvarnost.

                        .

Cydalima perspectalis vlastitim plamenom sažeže perspektivu flore.

Pojela je svoju hraniteljku,

oborila je nauznak, istaknuvši beton.

Nigdje kiše, a ja od jada pokisnuh.

* * *

Katamnestički posmatrano,

ima i nečeg utješnog, gotovo protektivnog, u novim nestancima.

Jer ih Ljudi,

koji su nestali prije (invazije sićušnog predatora), ne dočekaju odbolovati.

* Cydalima perspectalis je neutaživa gusjenica šimširovog moljca / plamenca

koja se hrani lišćem, sukcesivno uništavajući prelijepe ukrasne grmove  

* Ljudi su moji rahmetli (pokojni) roditelji

Pročitaj cijelu poeziju

Pročitaj cijelu poeziju