Svu noć je pjesnik svjedočio bez slova
Kako vjetar bičuje nebeska rebra
U krivolovu na anđele bez snova
Zujale su zrakom strijele od srebra.

Grmjelo je i kišilo noć cijelu
Letjela su mokra pera iznad grada
I nebo bješe u crnom odijelu
(K’o sjena koja pada) spremno da strada.

Zora je dovukla oblake od vate
Upila krv izranjavanih nebesa
Jer prebolno bi bilo da ljudi shvate
Da bol preživi bez kostiju i mesa.

Daleki osmjesi onih kojih nema
Potrebniji su od svih njihovih rana
To su mala sunca iznad krizantema
Koja probude vedrinu novog dana.