tri puta ptica je letjela nebom u san mi dolazila nadom grlila srebrni plašt otrgnut samoći
Arhiva > Irena GČ
Plesačici
u završnom činu još jednom uspijevaš pretvoriti se u ženu na grudima zadržavajuć’ pticu u isprekidanom disanju u sparini ljetnoj možda i osjetiš tišinu koja brani smrt u zamci za konjanike redoslijedu traženja obujma grudi se naprežu da te zaokruže zapinjući o zavodničke skute večeri čudnim nekim nemirom koji bi mogao izroditi dijete zaljuljati kolijevku
Udaljeni svjetionik
pokušavam proći tragom mjeseca na vodi i kao da se krila sklapaju pred nijemim valom želje utroba se svija pod naplavinom moćnom i budi razbješnjelim valom mjesečinu u meni
Žudnja za valovima
razmišljam o trenutku iz kojeg bih mogla pobjeći ostavljajući za sobom raspleten plašt prolaznosti natopljena morem upravo onoliko koliko je potrebno da iz mene isplove svi potonuli brodovi
Kako pjevaju ptice
nesigurnošću se dan uvlači u srce rasplesat će buru naginjanjem prema bezdanu izazvat će lom i krik otrgnuti galebu rasplinuti u vječni trak skupljače vremena kao znak kao sliku a trebalo bi kroz prste pustiti nadanja kada sve utihne i slušati samo ptice kako pjevaju
Klupko
razmišljam o životu kako bi bilo da ga kao klupko zamotamo da ne znamo ono što je bilo da ne znamo a slutimo
Koliko razloga da se preživi
more je puno uspomena na dnu njegovu kraljuje školjka u njoj biser zarobljen svjetlost sniva
S pticom u grlu
u trenutcima u kojima se vrijeme okreće samo prema sebi rastjerujem sjene ne mareći za niti jednu zaboravljenu riječ zaustavljen odgovor ptice i neba prolazim tako sama sa sobom i ne gledam ni sebe ni nebo ni ptica u grlu neće zapjevati
Za utjehu
jutro je brisalo okrajke noći na otvorenom putu mogle su se vidjeti djevojke nosile su svoju prošlost u košarama uspomene koje se ne daju izbrisati korito rijeke će okupati otpale latice s rubova sna zadržavajući nadu u njihovim pokretima da se ne bi razbile kao porculanske lutke koje sam im jednog davnog ljeta poklonila […]
