U Gradu svjetlosti sam ukrao jedan zrak sunca i stavio ga u tvoju kosu da osvijetli ovu sumornu jesen koja miriše na kišu Vjetar je sakupljao glasove
Arhiva > sumiko
Ulični svirači
Ljetu je kraj ulični svirači pakuju kofere i odlaze u toplije krajeve ostavljajući nas da razmišljamo o vremenima kada se nismo plašili samoće ni bola Oni nisu samo zabavljači koji žele da nam pomognu da dosanjamo svoje snove Oni su nešto više od čarobnjaka iz tajnih vrtova izgubljenih u svijetu ljudi Vidim ih, ponekad, kako […]
Na putu kroz vrijeme
Noćas ćemo samo ja i ti ostati budni kao vojnik na straži u začaranoj šumi ispod pustog neba daleko od grada koga su opisali mnogi pjesnici smišljajući posebne izraze kako bi izdvojili ljepotu njegovih najmračnijih dana Na tvom licu zasijala je jedna kap dok si ulazila u ovu pjesmu satkanu od nesigurnih riječi što donose […]
Odvedi me
Otvorit ću ti vrata svoga srca zaboraviću sve što se zaboraviti da izdaju i grube riječi ukloniću sa barikada sjećanja I ti ćeš biti slobodna kao kad smo bili djeca I ti ćeš moći reći odvedi me Odvedi me u jedno predgrađe sa starim želuzinama na prozorima gdje oleandri cvatu i gdje nisu važne karijere […]
Napiši pjesmu
Napiši pjesmu bez dekora i ukrasa nek zamiriše na ljeto na pelin na vrijeme kada smo na ulicama nepoznatih gradova priljubljeni jedno uz drugo upoznavali svoje duše Napiši pjesmu opiši sve što smo godinama skrivali kao dijete slomljenu igračku otvori vrata sna otiđi do mjesta gdje je rođena svjetlost riječima spoji prošlo i buduće i […]
Ostavi me noćas
Ostavi me noćas, samog, ispod golih zvijezda na srebrenoj cesti nizvodno od tuge i idi na vrhovima prstiju da zametneš trag
Kad sam te sreo prvi put
Kroz paučinu sjećanja posmatram te sad izranjaš iz mojih nemira i treperiš kao ruža na vjetru kao onda kad sam te sreo prvi put
Šutnja
U sumrak na putu od pamuka sreo sam čovjeka koji je stihovima kovao sablje ukrašene čipkama riječima koje su mirisale na jabuke potapao španske lađe Ne rekosmo ništa šutnjom ispisasmo sonet na orahovom listu i spustismo ga u zelen ćup da kad sve prođe izlista u nekoj bašti
Neizgovorene riječi
Riječi koje nismo izgovorili prosule su se i kao zvončići odzvanjaju pločnicima Slovo po slovo sakupljam ih i nižem ogrlicu koju si nosila oko vrata one večeri kad je samo kiša znala naše namjere Nisi daleko tu si negdje u predvečerje ljubavi lutaš pokislim prostranstvima Otimaš vjetru osjećaj slobode izbjegavaš zvijezde padalice i tople sobe […]
Tek na tebe mislim
Možda zbog kiše koja se kotrlja po krovovima, iznenadne slabosti, sitne greške u karakteru vraćam se u vrijeme kada smo, naoružani osmjehom, započinjali svaki novi dan Možda zbog uspomena koje dogorijevaju,
