Ispričaću vam priču koja se, opijajući nas lakom tugom, sama ispisuje, u noći punog Mjeseca. Priču bez imena koja miriše na ljude na samoću na bolnu tišinu na stari komšiluk na nostalgiju i ima okus tuge i hljeba.
Arhiva > sumiko
Rijad Arifović – Sumiko “Zaspao sam u tvojoj kosi”
Uz muziku sa starih ploča zaspao sam u tvojoj kosi na pragu jeseni daleko od zavičaja u nepoznatom gradu.
Klupa ispred kina “Manaki”
Na pečeni kesten mirisala je ulica vjetar je svirao melodiju u molu promrzli prolaznik dozivao je ime ljubavi koja je ostala daleko u nekoj ravnici u društvu nepoznatih lica prve pahulje započinjale su svoj ples sve se činilo tako jednostavno a stigao je rat i sve je ostalo zabilježeno u meni Volio sam da putujem […]
Grad u kome kiša ne umije da plače
Vraćam se u grad svoje mladosti grad u kome se vagala svaka izgovorena riječ grad u kome se ljubav izjavljivala oprezno kao da se gazi po razbijenom staklu grad u kome u poznu jesen još dozrijeva jabuka u bašti iza male kuće okrečene u bijelo ispod koje sam skrivao svoje tajne grad u kome se […]
Učitelj
Sansei na japanskom znači Učitelj. Ti si moj sansei Ispijanja čaja od persijskih jabuka Sa dodatkom cimeta U jesenje magličasto jutro I zvuk tramvaja Učiš me suptilnosti Učiš me da čeznem Tvoje riječi su kapi istine Koje stvaraju Savrsenu harmoniju trenutka Vjetar najavljuje kišu Osjećam njen miris Ti se boriš sa vjetrom Koji pokreće vjetrenjače […]
Čudan cvijet
Ja sam čudan cvijet na obali modre rijeke u zaboravljenoj zemlji Ja sam usamljenost vremena u moru zaborava Jer moja žeđ je duga i ne može je ugasiti zeleni ples talasa To je sudbina onih koji mnogo vole Moja ljubav nije rijeka ima ponore poput mora i plašt od talasa Ona je požar koji tinja […]
Zrno vječnosti
Noćas, kad kazaljke se poklope, dođi u moje misli da sanjamo zajedno san pun želja nedorečen Pogledaj se u ogledalo namjesti šminku popravi nabor na haljini k’o nekad u osam pred matursko veče Pronađi u ovom trenutku zrno vječnosti i oprosti što moram da odem niz neke daleke ceste bez nemira i straha Ti možda […]
Krik
Ponekad se vojnici ne vrate sa krvavih polja pretvore se u bijele ptice i odlete do plavih visina da tamo snivaju S vremena na vrijeme obično s jeseni kad magle padnu na zamrzla polja dolete, odnekud, bijele ptice i puste krik iznad usnulih domova da probude one koji su ih zaboravili
Prkoseći sjećanjima
Ovu pjesmu, kao u staroj sehari, čuvam u svom srcu i samo ponekad, dok uz svirku cigana žalim za dobrim danima, puštam je da odleti do jedne ulice u malom gradu na kojoj sam budan sanjao kako sam jedne jeseni ispod samotnih oblaka lovio stepskog vuka.
Snijeg boje višnje
Bilo je ljeto ili možda proljeće, više se ne mogu sjetiti, sreli smo se na nepoznatom mjestu i pričali dugo, dugo tražeći naša srca koje je ukralo vrijeme ta nevidljiva zvijer Bila je zima ili možda jesen, više se ne mogu sjetiti, noć je letjela iznad grada kakva noć Padao je snijeg boje višnje po […]