Postoji drvo što naopako živi

Krošnja mu pod zemljom, korijen u zraku,

Navikava se svijet na taj rast krivi

 Čarobni mu  plodovi zriju u mraku.

 

Postoji biće što naopako visi

U nepreglednoj tami slijepo bdije,

Al’ čula i zube, Bože, dao ti si

Zlu krv čovječanstva do smrti pije.

 

Postoji tijelo što se lijeno vuče

Opipljiva zemlja tvrda mu i suha

Ne zna ono  i uzalud ga uče

Mijenjati plinovito stanje duha.

 

( I što ti je pjesnik : čudnovati baobab i netopir mali )