Voljela bih da se vratim kao pahulja mala

posve neprimjetno na rever tvog kaputa bi pala,

šćućurila se tiho, napravila mjesto

gdje pogledom baš ne zalaziš često.

                       .

Iskoristila bih tren da nepažnjom,

skidajući kaput, dotakneš rever koji me nosi,

pa taknuta tvojom rukom,

završim u tvojoj srebrnoj kosi.

                   .

Čekala bih strpljivo tvoje prste, smišljala

kako da ih pokrenem u štosu,

gurnula nestašno, tvoj čuperak

da te nervira, poškaklja po nosu

.

Ti bi tada, raširio dlan i prstima

prošao kroz sjedine svoje

tada, e, tada taknuo bi komadić mene

samo za te stvorene, pahulje bezimene.

                            .

Čula bih te kako nekom kažeš:

„Stigao sam, ljubavi, dobar dan!“

Na to, skliznula bih sa tvoje usne

i pustila da me istopi sram…