Ne letim više na prozor duše njene

Niti stojim pred vratima njenog srca

Te su odaje razumom zabranjene

A nemir traži mjesto da se iskrca.

 

Od samog sebe sam u dugom bijegu

Dok ne iskrvari i posljednja želja

Crvene tragove srne u snijegu

Pokriva zima sve oštrija i bjelja.

 

Neka bol u bijeli zaborav padne

Obasjat će me Sunce nikada žuće

Preko modrog neba, preko zemlje hladne

Razlit će se dan kao mlijeko vruće.

 

Ne stojim više na pragu lažnog raja

Nema me u praznim očima od stakla

Zar je ikad bilo topline i sjaja

U toj prokletoj čekaonici pakla.