Još uvijek stanujem u proljećima i jesenima,

po godinama u krošnjama i granama,

u jazbinama u crnoj zemlji,

još uvijek stanujem u cvijeću vrh sjena na travi.

Još uvijek letim u jatima pomamne želje

i spavam u smočnicama i ambarima,

još uvijek srčem med iz košnica,

i napijam se mlijeka s krova neba.

Sakrio sam dušu u jarke pored puta,

u rupe, u kripte i katakombe,

uronio sam srce u ledene grobnice,

ropotarnice, šupe.

Svuda sam se sakrio ovako sitan i malen,

u ormare, u kovčege i komode.

sakrila su me stakla i busenje

od oštrog jezika, od vampira,

od krhotina stakla,

još uvijek sam dijete, iako su vremena odmakla.

Još me uvijek zadivljuju zvijezde

i svi neba armagani,

još uvijek oplakujem proljeće

i jecam u jesen,

još se uvijek munjine bojim

i snomorica i mora. Još uvijek me nebeska sisa hrani,

još uvijek me timare vile

i neću nikada dati

da odrastem,

da me od vimena neba otrgnu.