Boris Kvaternik “Obično proljetno jutro”- izbor proze četvrtkom časopisa “Diskurs”

Bilo je to jedno sasvim obično proljetno jutro za sve osim za Vedranu. Mogla je to vidjeti na licima susjeda čim je zakoračila iz svoje zgrade i odlučila prošetati procvjetalim kvartovskim parkom.

Nitko od prolaznika nije kao ona zastajao nasred puta kako bi se zagledao u razlistane krošnje stabala. Nitko od njih nije u hodu uzdizao pogled prema nebu da  promotri bujne, bijele grive koje su oblaci raskuštrali nad gradskim ulicama. Svi su tek tupo i po navici koračali kroz kvart poput igračaka na navijanje. Naravno, vjerojatno nitko od njih nije poput nje posljednja dva mjeseca proveo vezan za krevet u nekoj maloj bolničkoj sobici.

Bilo je ovo Vedranino prvo jutro nakon onoga što je s ironijom nazivala svojim „velikim bolničkim dopustom“. Dobro joj poznate stazice parka bile su pune neke pritajene nove ljepote koju prije nije ni zamjećivala. Čak se i ona osjećala mnogo mlađe od svojih trideset godina. Bilo je to gotovo kao da se opet prometnula u radoznalu i avantura željnu djevojčicu koja u svakom grmu vidi potencijal za uzbudljivu istraživačku ekspediciju.

Nakon što se umorila od šetnje, sjela je na obližnju klupu i otvorila Smrti djevojčice sa žigicama, novu knjigu kojom se počastila odmah po izlasku iz bolnice. Zaronila je u svijet iza slovne rešetke, pritom uživajući u mirisu cvjetnih gredica. Nije pročitala ni prve tri stranice kad li je netko sjeo na klupu do njezine.

„Dobro jutro“, pozdravio ju je pridošlica,“ lijep dan za čitanje. Zavidim vam jer nisam ponio nikakvu knjigu.“

Odmah je zaključila da mladića koji je sjeo na susjednu klupu dosad nije viđala u parku. Bio je svježe obrijan i uredno začešljan te je nosio crne traperice, a preko leđa je gotovo nemarno navukao gornji dio tamnoplavog sakoa. U krilo je položio aktovku, a u desnoj ruci držao je mali tetrapak voćnog soka od naranče iz kojeg je virila plastična slamčica.

Bio je njenih godina, a u njegovom je pogledu vidjela iskru živahne inteligencije pomiješane s profinjenom ozbiljnošću. Izgledao je poput kakvog mladog profesora književnosti. Ili bar izgleda onako kako sam ja oduvijek zamišljala da svaki mladi profesor književnosti koji drži do sebe mora izgledati, pomislila je.

„Dobro jutro“, napokon je odzdravila shvativši da vjerojatno neprilično dugo zuri u ljepuškastog mladića. No njemu to očito nije smetalo.

„Oprostite mi na znatiželji, ali smijem li vas upitati što to čitate?“ ponovno joj se obratio svojim odmjerenim i ugodnim glasom, pritom joj uputivši smješak isprike nonšalantno otpivši gutljaj soka iz slamčice.

Smrt djevojčice sa žigicama od Ferića“, odgovorila je i okrenula korice knjige prema njemu,“ čujem da je dobar.

„O, slažem se. Ferić je majstor ispreplitanja svakodnevnog i bizarnog“, odvratio je on.

„Vi ste ga već čitali?“

„Prije nekoliko godina. Samo, na žalost, ne ujutro u parku. Trebao sam se toga dosjetiti.“

„Često dolazite ovamo?“ upitala je, pritom se čudeći sama sebi, jer obično nije bila velika ljubiteljica ćaskanja s ljudima koje je tek upoznala. Ali u ovom je tipu bilo nečeg posebnog. Doimao se poput nekoga tko odmah nakon upoznavanja na sugovornika ostavlja dojam kao da su već godinama dobri znanci.

„Tek sam prije par dana po prvi put doznao za ovaj park. Nedavno sam se doselio u blizinu. Vi ste odavde, pretpostavljam?“

„Jesam. Živim u blizini, u onim tamo zgradama“, uprla je prstom u vrhove dva visoka betonska kvadrata koji su se pomaljali iznad krošanja drveća koje su okruživale šetalište. – Ali, nisam dugo ovdje navraćala. Baš je krasno ovdje, zar ne?

„Zaista je“, odvratio je i ponovno otpio maleni gutljaj soka.  „Baš mi se sviđa ovaj kvart. Mnogo zelenila. Mogu li upitati kako to da neko vrijeme niste svraćali u park? Pitam to jer vam se u pogledu naprosto vidi koliko ga volite.“

„Sumorna i duga priča“, odgovorila je, pomalo nevoljko. „Bila sam bolesna. Dva mjeseca u bolnici.“

„Baš mi je žao“, uputio joj je iskreno sućutan pogled,“ nije valjda nešto ozbiljno?

„Oprostite, ali radije ne bih o tome“, odvratila je Vedrana prisjetivši se sivih zidova svoje bolničke tamnice. Nije imala želju iznositi svoju životnu priču pred nekog mladića kojeg je tek upoznala, bez obzira koliko joj se on na prvi pogled svidio.

„Naravno, oprostite mi. Nadam se  da je sad sve u redu.

„Bolje je. U svakom slučaju, bolje nego što je bilo.“

„Drago mi je.“

Nakon toga, na neko su vrijeme zašutjeli, gotovo kao da je netko u njihovim grlima zavrnuo slavinu riječi.

Naposlijetku je Vedrana, osjećajući se pomalo loše, jer je postala otresita, upitala: „A vi, prije koliko ste se točno vremena doselili ovamo?“

„Prije nepuna dva tjedna. Prije sam živio u Karlovcu. Pereselio sam zbog posla, znate već.“

„Radite li možda kao profesor? Čini mi se da se razumijete u knjige“, nasmiješila se.

„Oh, ne, na žalost ne. Ja sam vam tek običan računovođa“, odvratio je porumenjevši, kao da mu je neugodno što ne zadovoljava njezina očekivanja. „Ali mnogo čitam privatno, to svakako.“

„Što najviše volite čitati?“

„O, ma – doista sve. Bojim se da sam pomalo svaštar. Čitam povijesne romane, znanstvenu fantastiku, modernu književnost, filozofiju, sociologiju… Znate već, sve što mi dođe pod ruku. Ponekad čak pročitam i cijele novine. Primjerice, baš sam jučer u novinama pročitao da se u ovom dijelu grada dogodilo nešto vrlo zanimljivo. Jeste li možda čuli o tome?“

„Baš i ne pratim vijesti. Što ste pročitali?“ upitala je. Zapravo je nije odviše zanimalo, ali željela je da on nastavi govoriti jer je uživala u čudno knjiškom načinu na koji se izražavao.

„Izgleda da je prije nekoliko dana netko u blizini noću opljačkao mesnicu.“

„Mesnicu? Šalite se?“

„Tako je pisalo“ odvratio je on.

„Pa što se uopće u mesnici preko noći ima za ukrasti?“

„Pisalo je da su lopovi odnijeli nekoliko svinjskih glava i par litara životinjske krvi. Blagajnu s dnevnim utrškom, zamislite, nisu ni taknuli!“

„Čekajte, pa kakvog to ima smisla? Zašto bi netko ukrao… krv… i svinjske glave?“

„Ne bih znao, ali znate već što se kaže. Luđaci su posvuda oko nas“, namrštio se. „Možda je to djelo nekakvih klinaca koji su samo tražili nevolju. Ali, tko zapravo zna? Mogli su to biti i neki psihijatrijski slučajevi, ili članovi kakvog sotonističkog kulta. U svakom slučaju, nadam se da će uskoro pronaći počinitelje. Osobno, od toga bih se osjećao bolje.“

„Da… i ja“, s nelagodom je odgovorila Vedrana.

„S druge strane, nije sve tako crno“, prebacio se on na drugu temu primijetivši njezinu zabrinutost. „U istim novinama je pisalo i kako je prošli tjedan neki mladić u Dugom Selu nasred polja pronašao torbu s oko deset tisuća kuna. I znate li što je učinio? Otišao je na policiju i predao im sve do posljednjeg novčića.

Na kraju se ispostavilo da se radi o torbi koju je dan prije netko oteo jednoj umirovljenici. Ona se upravo bila vraćala iz banke s novcem za unukov studij. A zahvaljujući tom dečku, novac je na kraju ipak vraćen vlasnici. Zamislite samo!“

„Doista, ima nas svakakvih na ovom svijetu“, nasmiješila se ona, zahvalna što je njezin sugovornik promijenio temu. „I bolesnih, i zlih… Ali i doista iznimnih ljudi.“

„Ja mislim da ste vi jedna od tih iznimnih osoba“, rekao je on, pritom joj uputivši iskren pogled.

„Zašto to mislite?“ odvratila je zatečeno.

„Oh, i to vam piše u očima.“

„Pa… Ne znam koliko ste u pravu, ali hvala vam. Mislim da ste i sami takvi“, rekla je i blago pocrvenjela.

On je ustao s klupe i pružio joj ruku.

„Na žalost, sada moram krenuti. Posao čeka. Ali vrlo mi je drago što sam vas upoznao.“

„Također.“

„Možda se sretnemo ponovno ovdje, nekog idućeg jutra?“  rekao je.

„Možda“, potvrdila je ona. A zapravo, u sebi, željela je reći: Nadam se.

Pozdravili su se i on se zaputio u smjeru izlaza iz parka.

Zato što je gledala za njim dok je odlazio, tek je naknadno primijetila da je mladić na klupi iza sebe ostavio prazan tetrapak svog soka sa slamčicom.

Baš neobično, namrštila se. Činio se predobro odgojen da bi iza sebe ostavljao smeće.

A onda joj je pogled zastao na otvoru slamke, i u tom je trenu osjetila žmarce kako joj se silovito uspinju uz leđa.

Otvor slamčice bio je crven i ljepljiv. Ali na ambalaži je jasno pisalo: „Naranča“.

Prije nego li se stigla spriječiti, uzela je tetrapak i prinijela slamčicu svome nosu. Morala je biti sigurna.

Vedranin želudac gotovo se prevrnuo istog trena kad je prepoznala miris.

Bila je to krv. Prava pravcata svježa krv u tetrapaku voćnog soka.

Gotovo trčeći, zaputila se prema izlazu iz parka, cijelo se vrijeme osvrćući i u strahu očekujući da će iza nekog žbuna vidjeti ljupko mladićevo lice, samo što će mu ovog puta usne biti ljepljive od sve one krvi što ju je pred njom popio.

Luđaci su svuda oko nas, pomislila je žureći ulicom prema svojoj zgradi, prisjetivši se njegovih riječi koje su joj sada djelovale iznimno sablasno.

Tek kad je iza sebe zaključala vrata stana, s užasom se prisjetila da je mladiću čak i pokazala u kojoj zgradi živi.

Probdjela je cijelu tu noć, kao i još mnoge druge, osluškujući u strahu zvukove sa svoga stubišta.

/Boris Kvaternik/

 

4 komentara za "Boris Kvaternik “Obično proljetno jutro”- izbor proze četvrtkom časopisa “Diskurs”"

  1. Marija
    Marija
    02/01/2020 at 5:57 am Permalink

    Sljedeći broj posvećujemo pjesniku Dobriši Cesariću pa očekujemo priloge vezane uz njegovo stvaralaštvo. Pišite za “Diskurs”!

  2. Mihaela
    Mihaela
    02/01/2020 at 6:47 am Permalink

    Dobar izbor. Priča je sjajna, lagano crno obojena, s neočekivanim raspletom, pisana stilom koji ne zamara!

  3. Krebs
    02/01/2020 at 2:55 pm Permalink

    Krasna akcija , Marija, prica je zaista sjajna i ne zamara ,sta je po meni jako vazno

  4. katarinab
    katarinab
    02/01/2020 at 7:08 pm Permalink

    Izvanredna priča s elementom iznenađenja koji čitatelja malo šokira.
    Lp!

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.