Kada je pjesnik Stanko Petrović – Staša rasuo svoje „Zrnje na vjetru“ ono je palo na plodno tlo. Sazrjelo je, rasklasalo se, zašumorilo, zamirisalo stihom zrele poezije.
Kategorija > Tuga
Lakoćom srninih koraka
Kad sve ruže uvenu do jedne u bašćama srca usahlog što žeđa i kad zadnje misli stvore sliku iza netom zatvorenih vjeđa.
Ako me zatrebaš
Ako me jednom zatrebaš znaš da ćeš me naći pospremljenu u kutu srca, u šikari uma sakrivenu, u dnevniku ljubavi zapisanu.
Kako da ti o tome pričam
Suzu ti ne želim dati , a što ti drugo dati mogu, moj Isuse Imao si suza mnogo i moja ti ne treba, moj Isuse
Kada gasi se zvijezda ljubavi
Vrijeme kada gasi se zvijezda jedne ljubavi noć potopa i potresa traje, tijelo istrošena kapsula postaje što jednom je mislima među sjajnim zvijezdama jezdila i astronaute ljubavi do srca nosila. Ne gasi se samo zvijezda u tihim samotnim noćima, gasi se svaki trak sunca u jednim tužnim očima, gase se stihovi u pjesmama, tišina prekriva […]